Jedna od najstarijih povijesnih priča koja sažima tisućljeća, povijest hrvatske države, Zadra i čuvarica njegovog blaga – benediktinki samostana Svete Marije, ima svoj iskaz i u aktualnom imovinskopravnom trenutku u kojem su dobile natrag dio posjeda u Petrčanima koji su kupile pred 1.000 godina za vrijeme Čike, sestre Petra Krešimira IV.
U vremenima smo kada se, nažalost, Hrvatskom, onom primorskom posebice, proširila želja po kojoj je pretvaranje imovine, odnosno djedovine u novac postao obljubljen način povećanja trenutačnog standarda. Štoviše, razmjeri te boljke toliki su da stvaraju probleme zemlji u njenoj vanjskoj politici, dovodeći do trzavica s EU, odnosno pojedinim zemljama oko prava stjecanja vlasništva nad nekretninama.
Država, naime, vodi bitku osuđenu na propast, u kojoj se administrativnim zaprekama pokušava naći način smanjenja ili neutraliziranja pritiska na rasprodaju imovine poglavito strancima. Za uspjeh u takvoj bitci ipak je ključno da građani ne žele rasprodavati svoju imovinu, odnosno da to i ne moraju, jer do standarda mogu doći svojim radom ili drugim načinima.
Aktualnost pitanja imovine time ne završava, jer smo i u vremenima povrata imovine, određenih iskrica na relacijama vlasnika, bivših vlasnika, ambicija novih kupaca i investitora, i sređivanja "papira" koji prate ovakve stvari, a koji se u Hrvatskoj konačno sređuju nakon desetljeća bagateliziranja vlasničkih odnosa. Ponekad na svjetlo dana sve to donese "priču" koja je puno više od aktualnih vlasničkih i inih postupaka i koja u sebi sažima i povijest ovog kraja.
Upravo se to dogodilo nedavnim povratom imovine samostanu benediktinki Svete Marije u Zadru.
Konkretan odnos Zadra, države Hrvatske i Crkve pravna je stvar koja nas sama po sebi ne zanima u tolikoj mjeri. No ono što zaslužuje spomen i u ovom gospodarsko socijalnom prilogu je sažimanje znatnog dijela zadarske povijesti, važne i za povijest čitave hrvatske države, odnosno gotovo da bismo mogli kazati, jedna od najstarijih povijesnih datosti ovog prostora čiji korijeni su stari više od tisućljeća, a egzistiraju i danas.
Sažetak tisućljetne povijesti
Naime, vlasništvo i prožimanje povijesti samostana Svete Marije i Petrčana seže – do opatice Čike, sestre kralja Petra Krešimira IV., utemeljiteljice (prema jednom mišljenju), odnosno obnoviteljice samostana koja je kupila zemlju u Petrčanima negdje između 1070 i 1075. godine. Dakle, priča ima kontinuitet od gotovo 1.000 godina. Dio zemlje je i danas njihov (odnosno, ponovno njihov), a priča o njoj priča je o hrvatskoj, a ne tek zadarskoj povijesti, a o ovome svjedoče dokumenti – nekad i najstariji i najvredniji na ovim prostorima. Kroz slijed tih papira provlači se i gospodarska povijest, odnosno način gospodarenja zemljom, kao jednim od temeljnih bogatstava društva kroz povijest, ali i mijene politika, ideologija, vlasničkih i drugih odnosa.
Kontinuitet – neprekinuto vlasništvo, ostaje kao poanta. Istina, čovjekov život, pa i život čitavih obitelji, kratak je u usporedbi s trajanjem Crkve, pa inzistiranje na vlasništvu kao očuvanju "djedovine" nije doslovno moguće vezati uz ovaj primjer kada smo mi sami kao osobe u pitanju, no svakako je poučan.
Odnos benediktinaca, a potom i benediktinki – čuvarica "Zlata i srebra Zadra" kao sažetog veličanstvenog iskaza njegove povijesti jedan je od najstarijih još živih odnosa u ovoj zemlji i traje od vremena rađanja hrvatske državnosti. Uostalom, star više nego je stara povijest većine danas nastanjenih područja Hrvatske. Zadar tom pričom jeste ono što je u hrvatskoj povijesti.
Ova se povijest može dokumentiratii nekretninama, do doba koje većina povijesti gradova ne pamti.
Naime, samostan benediktinki Sv. Marije prvu zemlju je u Petrčanima kupovao u razdoblju od 1070 do 1075. godine?!
Povijest je benediktinska isprepletena s poviješću hrvatske države, gdje dolaze na pozive knezova i kraljeva već u IX. stoljeću, odnosno ne dugo nakon djelovanja Svetog Benedikta u Monte Cassinu. Zadarski benediktinski samostan Svetog Krševana, danas nepostojeći, ima u toj povijesti istaknuto mjesto kao što dokumenti samostana predstavljaju najveću riznicu hrvatske povijesti, a poznato je kako su opati ovog samostana bili i simbolom borbe Zadrana protiv nadmoći Mlečana. Pisali smo i u ovom prilogu o tome spominjući se Ivom Bavčevićem opata Damanja, čiji je sukob s mletačkom vlašću dospio do Pape.
Samostan benediktinki Sv. Marije, iako jedan među osam u zemlji, zauzima najuzvišeniju ulogu, a posebno mjesto ima njegov kontinuitet i njegova – ekonomija, piše i naš ugledni sugrađanin Eduard Peričić, ali i mnogi najistaknutiji autori hrvatske povijesti.
Čika kupuje zemlju u Petrčanima
Dio je zadarske i hrvatske povijesti i život samostana, odnosno njegovo utemeljenje (prema nekima obnova i uzdizanje) u doba opatice Čike, koja se iščitava iz čuvenog Kartulara samostana, te sjećanja na majku joj (potom i kćer) Većenegu, odnosno čuvenijeg joj brata Petra Krešimira IV. Istina, prvi veliki posjed samostana bile su Bibinje, a ne Petrčane, a darovao im ga je upravo Petar Krešimir IV., a koji u Šibeniku u nazočnosti svekolikog plemstva i biskupa daje samostanu kraljevske slobode, privilegije kojom je oslobođen svih davanja državnim vlastima (čime se i potvrđuje Krešimirovo kraljevanje).
Ekonomski prosperitet samostana vezan je koliko za dotičnu privilegiju tako i darovnice, mahom zemlje koje je dobivao tada i kasnije. Privilegij je kasnije višekratno potvrđivan. Čiku nasljeđuje Većenega (nakon smrti muža Dobroslava). Koloman joj potvrđuje privilegije.
Prvu zemlju u Petrčanima samostanu je kupnjom priskrbila upravo Čika, a citat su po Zadarskom kartularu koristili i Franjo Rački, Ivan Kukuljević, Viktor Novak i drugi. Vrijeme kupnje određuje se "sub Cresimiro rege et Suimiro bano", a što bi bilo između 1070 i 1075 godine.
– Vrijeme kupnje zemalja u Petrčanima možemo odrediti samo aproksimativno, jer donacija nije sačuvana, pa se služimo podatkom da su kupovane "sub Cresimiro rege et Suimiro bano", što je moglo biti 1070-1075 godine.
(Citat Eduard Peričić: Samostan Svete Marije u Zadru od njegova osnutka do danas", citat prema Viktoru Novaku Zadarski kartular, Franjo Rački dokumenta "tempus huius notae eruitur e banatu Svinimiri sub rege Cresimiro".)
Petrčanski posjedi spominju se tako i 1174. kada je samostan morao voditi sudski spor oko svojih posjeda, a za opatice Rožane. Naime, neki je Damanja, sin Zigalov, pokušao preoteti samostanske zemlje u Petrčanima (Ivan Kukuljević Kodex Diplomaticus).
Parničenje iz 12. stoljeća
Eduard Peričić u spomenutom radu navodi:
– Slučaj je iznesen pred nadbiskupa, kneza, trojicu sudaca, četiri konzula i plemiće koji ispitavši slučaj na mjestu i vrativši se u grad još nisu bili načistu kako da presude, pa su zatražili da se stranke zakunu na svoje pravo. Na ovaj zahtjev odazvala se samo opatica s tri koludrice, a Damanj se nije pojavio, pa je parnica riješena u korist samostana.
Dokument se čuva u originalu i Kurtularu, a potom je izvršena i reambulacija i deskripcija posjeda u Petrčanima, a preko advokata Črnog, sina Kucilina, a po nalogu samostana. Valja u svezi s time kazati da se ovim otkriva ne samo europska tradicija i pripadnost ovog kraja, već štoviše prednjačenje u tadašnjoj Europi gdje su reambulacija i deskripcija došle daleko poslije ovog vremena, te sigurno spada u jedan od prvih posjeda koji je tako po principima struke zaveden.
Kmetovi i daće
Dokumenti svjedoče i o davanju zemlje u kmetski odnos i obveze plaćanja (onoranza) pa postoji dokument o najstarijem kmetu iz Petrčana (Zuane Martinovich). Može se iščitati (poučno za današnje vlasti) da je i Čika kod kupnje posjeda u Petrčanima imala ograničenja u samostalnom raspolaganju novcem (nije se, doduše, radilo o Zakonu o javnoj nabavi ali ograničenjima i nadzoru svakako). Isto tako dobar običaj je da se zakup, odnosno kmetski odnos vezuje uz rađanje određene zasađene kulture: dakle, kada je riječ o vinogradu održava se dok zasađena kultura traje.
Definirano je davanje određenog dijela uroda, obično četvrtina, dok je kod maslinika to bila trećina, a kod pšenice i sijena se dijelilo pola – pola. Kod Tadije Smičiklasa nalazi se i primjer zamjene obrađivača (kmeta, kolona) posjeda u Petrčanima iz 1237. godine. Obveza je bila navedena kao jedna sedmina od svih posjeda, a iz 9. veljače 1242. godine postoji čak i ugovor o davanju zemlje u zakup jednom svećeniku. Specifičnost je što svećenik koji će nasaditi vinograd u Petrčanima neće davati nikakve daće već tek ona osoba koja vinograd od njega naslijedi. Davanje zemlje u zakup vremenski i po svim drugim uvjetima ugovaralo se različito za pojedine zakupce.
Naravno da se razmjerno tome može iščitavati i povijest nastanjivanje ovih područja pa se, iako ne precizno, vrijeme dolaska sadašnjih stanovnika Petrčana vezuje u 1432. godinu (bijeg pred Turcima).
Austro-Ugarska i sređivanje knjiga pred turbulencije 20. stoljeća
I ekonomski odnosi bazirani na kmetstvu ili kolonatu, trajali su tako kroz cijelu srednjovjekovnu povijest. Vlasništvo nad zemljom dospjelo je do uređenja u smislu modernog građanskog prava s Austro-Ugarskom u drugoj polovini 19. stoljeća, kada se posjedi i stavljaju u knjige na manje-više i danas suvremen način. Bilo je to 1883. godine od kada su gotovo nosile istu katastarsku oznaku. Dakle, i ovaj kraj tim vremenom stupa u moderan način reguliranja vlasničkih odnosa. Tek 1930. godine tadašnja Kraljevina Jugoslavija donosi Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije kada bivši kmetovi (koloni) podnose prijave tada nadležnom sudu u Biogradu (Kotarski sud).
Obitelji Namarića, Diklića, Radmana itd., podnose zahtjeve za razrješenje kmetskih odnosa s navođenjem točnih čestica koje se prepuštaju kmetovima, a oduzimaju samostanu tada službeno vođenom kao manastir. Stari rječnik "U Ime Njegovog Veličanstva Kralja" – Protiv vlasnika "Manastira Benediktinskih Koludrica Sv. Marije". Tadašnjom reformom država se obvezuje bivšem vlasniku plaćati precizno određene odštete za svaku parcelu oduzete zemlje. Kmetovi dobivaju, dakle, obradive zemlje i to sudskim presudama.
Socijalistička nacionalizacija
Tako su stvari tekle do 1946. godine. Komisija za agrarnu reformu NO Općine Zadar, tada sa socijalističkim ustrojem zemlje, vrši popis nekretnina i vlasništva samostana do najsitnijeg detalja i upisa svake čestice, a kao priprema za nacionalizaciju. Popisujući u detalje svaki posjed iz čega su već istrgnuti posjedi oranica, vrtova i livada – predani obrađivačima temeljem propisa ukidanju agrarnih odnosa. Konačno se od milijuna četvornih metara preostalih šuma i pašnjaka samostanu ostavlja – 10 hektara, kao agrarni maksimum, a ostalo prelazi u općenarodnu imovinu – a ovog puta vlasnike ne pripada naknada za ekspropriranu zemlju. Posjedi prelaze 1955. godine na upravljanje NO Općine Zadar, da bi potom bili dani na gospodarenje Šumskom gospodarstvu Zadar.
U rješenju imovinskopravnog odsjeka Odjela za opću upravu i budžet Narodnog odbora Kotara Zadar – o utvrđivanju agrarne reforme i kolonizacije za posjed samostana benediktinskih koludrica Sv. Marije u Zadru.
Ovaj posjed je upisan u Z.U. 82, 83 i 117 k.o. Petrčane. Ukupna površina šumskih i pašnjačkih površina iznosi 771 ha 03 a i 11 metara.
Ustanovljeno je i primjerom i identifikacijom zemljišta izvršenog 19. ožujka 1956. da je vlasnica na dan 28. VII. 1945. posjedovala sljedeće nekretnine: šuma 271 ha74 a 27 m; pašnjaka 499 ha 28 a 84 m; ukupno 771 ha 03 a 11 m.
Ostale nekretnine upisane su u zemljišnim knjigama na imenu i vlasnosti samostana Sv. Marije, po kulturi oranice, vrtovi i livade, nalaze se u posjedu obrađivača po Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja od 13. prosinca 1947. i ne smatra se sastavnim dijelom ovog posjeda.
"Maksimum" i konačno denacionalizacija
Vlasnici samostana Sv. Marije ostavlja se po čl. 18 cit. Zakona zakonski maksimum od 10 ha.Na kraju su završili u Hrvatskim šumama.
Od 1996. godine po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i ovdje traje prikupljanje dokumentacije za traženje povrata zemljišta, pri čemu se naravno ovaj postupak vezuje i na u međuvremenu sklopljene ugovore Republike Hrvatske i Svete Stolice. Konačno 2005. godine izvršen je povrat zemljišta, odnosno dijela zemljišta koje je pričalo ovu priču od doba hrvatskih kraljeva.
Dakle, u kontinuitetu od Čike i 1075. godine do 1955. godine posjedovao je samostan zemljište koje mu je nakon 50 godina i vraćeno. Državno odvjetništvo i Grad Zadar nisu se protivili ovom rješenju.
Zadarska 1.000 godina stara priča vraća se na svoj kontinuitet. Pred njom su novi izazovi, moderno doba, globalizacije, interes posebice turističke ambicije s atraktivnim prostorom. Pred benediktinkama je odgovornost tisućljetne povijesti i čuvarica zadarskog blaga.
Benediktinke su svoj stav dokazale. Naše i svoje zlato i srebro nisu dale ni križarima, Turcima, Veneciji, Italiji ni njemačkom okupatoru, te su u crkvi gotovo jedini sačuvali povijesnu baštinu i oplemenjujući je, te će i ovaj ispit vremena na korist Zadra i hrvatske države i naroda dobiti njihov primjeren odgovor.