U 99. godini života prošlog je tjedna preminuo Boris Baraba, jedan od posljednjih živućih svjedoka terora kojega su provodili fašisti u koncentracijskom logoru Molat, vršnjak Budimira Lončara i tek četiri godine mlađi od Josipa Manolića. Iako se sasvim približio stotoj godini i dalje je bi predsjednik Udruge logoraša iz Dalmacije u talijanskim fašističkim koncentracijskim logorima, preminuvši dva dana prije isteka četverogodišnjeg mandata.

Ova se udruga utemeljena je 1992. godine s ciljem da se sačuva sjećanje na umrle i stradale logoraše. Barabino nastojanje da se prizna status bivših logoraša i dobije odšteta od Italije nije urodilo plodom, kao ni zalaganje za osnivanje Hrvatskog muzeja logoraša u talijanskim fašističkim koncentracijskim logorima. Ministarstvo državne imovine prenijelo je u vlasništvo Grada Zadra bivšu zapovjednu logorsku zgradu logora Molat za smještaj stalnog muzejskog postava, koja je obnovljena i restaurirana, zajedno s pet logorskih karaula, ali odluka o osnivanju muzejske ustanove te izbor ravnatelja muzeja nikada nisu provedeni.

Kroz talijanski logor u gotovo dvije godine, koliko je bio otvoren, prošlo je 25 tisuća civila, staraca, žena i djece, od kojih je njih 500 uslijed mučenja i izgladnjelosti umrlo. Prilikom obilaska Molata 2016. godine Baraba je tadašnju predsjednicu proveo kroz logor i upoznao je s problemima u njegovom očuvanju od zaborava. Dvije godine kasnije odlikovala ga je Redom Stjepana Radića, za osobite zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava hrvatskog naroda, a u prigodi 75. obljetnice oslobođenja logora.

Logor je osnovao je fašistički guverner Dalmacije Bastianini 27. lipnja 1942. a prvi zatvorenici na Molat su stigli iz Šibenika, Zlarina, Malog Iža, Velog Iža i okolnih otočkih mjesta. U logoru ograđenom bodljikavom žicom ispočetka su bili postavljeni šatori, a kasnije su napravljene drvene barake. Planiran je za 1.200 logoraša, iako ih je u njemu boravilo i do 2.500.

Higijenski uvjeti bili su nesnosni, kao i iživljavanje talijanskih vojnika, koji bi ih poticali da se tuku oko pokvarene hrane, ili bi im davali slane srdele kako bi trpjeli žeđ. Tijekom njegovog postojanja u njemu je preminulo oko 700 ljudi, oko 300 od posljedica strijeljanja. Oni koji nisu ubijeni trpjeli su glad, žeđ, studen, batinjanje, bolesti.

Baraba je često domaćim i stranim medijima pričao o svom iskustvu iz Drugog svjetskog rata, kao u videozapisu napravljenom za potrebe Muzeja holokausta iz Washingtona. Nakon puštanja iz logora 1943. pridružio se partizanima i u njima ostao do kraja Drugog svjetskog rata.