Margarita Dorkin, najstarija stanovnica Preka, proslavila je jučer 106. rođendan! Teta Rita, kako je svi zovu od milja, ove je godine vjerojatno i najstarija osoba na otoku Ugljanu, u Zadarskoj županiji, a možda i u Hrvatskoj, pišu Naši školji.
Rođendan je i ovoga puta proslavljen obiteljskim ručkom i velikom tortom, a uz slavljenicu su bili gotovo svi članovi obitelji Julije i Vlatka Dorkina, koji su prije 30-ak godina teti Riti stvorili novi dom.
– Teta Rita nije imala nikoga od bliske obitelji. Mi jesmo rođaci, ali u devetom ili desetom koljenu. Živjela je blizu nas u trošnoj kućici, na rubu bijede. Početkom Domovinskog rata, za čestih zračnih uzbuna, bojala se biti sama i mi smo je pozvali da zbog sigurnosti skupa s nama dolazi u naš podrum. Tako smo se sprijateljili i teta Rita više nikad nije otišla. Postala je dio naše obitelji, našu djecu doživljava kao unučad, oni nju kao baku, kaže Vlatko Dorkin.
Margarita Dorkin još uvijek je iznimno vitalna i lucidna. Ne žali se, osim na kostobolju, malo slabije čuje, a svako jutro sama skuha kavu, doručkuje i moli.
– Vid je polako izdaje jer ima staračku mrenu, ali još uvijek rado uzima novine u ruke i prati večernji dnevnik na TV-u. Uvijek je vedra i vesela, dobre volje i spremna na šalu. Kada smo joj jučer čestitali 106. rođendan, rekla je kako mora da je to neka kazna jer je Bog još neće. A mi joj kažemo da je još trebamo i da ne može još otići, prepričava Evelin Dorkin-Gregov.
Margarita Dorkin rođena je u Austro-Ugarskoj, živjela je u Kraljevini Hrvata, Srba i Slovenaca, pa u Kraljevini Jugoslaviji, Italiji, NDH, SFRJ i Hrvatskoj. Ukupno u sedam država, a zapravo nikad nije otišla dalje od rodnoga otoka i Zadra. Preživjela je bombardiranje Preka, kada su svi oko nje poginuli, a ona prošla tek s pokojom posjekotinom. Preživjela je i mnoge nepravde i poniženja, ali iz svega je uvijek, kaže, izlazila još jača.
Rasla je bez oca, koji je umro pet dana prije njezina rođenja, bez braće i sestara, rano je ostala i bez majke. U mladosti je, poput mnogih prijeških žena, bila lavandijera, a najbolje godine provela je radeći kao kućna pomoćnica u jednoj zadarskoj liječničkoj obitelji. Spletom okolnosti, kad se početkom 90-ih vratila na rodni otok, život joj je dobio novi smisao i ispisao novo poglavlje koje, srećom, traje i danas.