Županijska vijećnica Akcije mladih Marjana Botić uputila je novo priopćenje javnosti. Ovog puta tema je “more koje to zaslužuje” uz “zapis, fotografije i razmišljanje u nadi da ćemo uspjeti provesti neke kvalitetnije i odgovornije politike”. Njezino priopćenje objavljujemo u cijelosti:
– Prvo pitanje za glavu župana Zadarske županije: planira li se cijelo more Zadarske županije staviti u kaveze?
Može li se more staviti u kaveze, zapitat će se svatko kad pročita ovo pitanje koje postavljam Županu…
Odgovor ovog petka, zadnjeg prije Velikog tjedna, pun brige i misli dajem kroz kratku priču, romansiranu kako priče o moru to već jesu.
Ukrcate li se na brod i iz Zadra krenete u bilo kojem smjeru, (ja ću kao Dugootočanka krenuti prema Ždrelcu), ubrzo ćete nailaziti na tragove, a odmah zatim i na jasne prizore marikulture – uzgoja riba u kavezima, da pojednostavljeno kažem.
Odmah vam pritom postaje jasno kako su ti tragovi zapravo nešto što ne volite baš vidjeti. Na nekad prozirnom moru do 30 metara dubine, pogledate i ne vidite dno na 6 – 7 metara. Sad u marču (ožujku), kad je more hladnije i ne cvjeta kao što će za samo par mjeseci kad zagrije zvizdan! A sve već mutno?!
A tek kad prođem most na Ždrelcu i gledam tamo prema Ižu (sa kojim su Zaglavci uvik bili u super odnosima pa brinem kao za svoje. Ma, to i je moje…), Tuda već vidim marikulturu u pravom zamahu antikulture! Kavezi kraj otočića Bisage i Veli škoj vide se praktično kao jedinstveno polje, ako ne smiješ 200 metara od kaveza prilaziti, znači do tih otočića više – uopće ne možeš prilaziti?!
A još znajući kako je tu u blizini ribarska luka u Lamjani, frižideri i ledenice što bruje, skrivajući tone uzgojene ribe, oprane, očišćene, spremne za prodaju… Pitam se sa zebnjom: koliko ovo more toga može oprati? Izdržati. Primiti…
I nameće se odgovor: more ne može više, na granici je, ako to vidim ja, a vide i stanovnici otoka – vidi li i župan? On je taj koji se diči nekim svojim postignućima ovdje na otocima, na moru. Kao nekakav valjda planer razvitka, predlagač namjena prostora, odgovoran je za ta postignuća. Koja? Ne mogu se sjetiti. Očito ne jedemo dovoljno ribe iz našeg mora kad misli ovako jure, ali zaključka još nema.
Vidim samo bove kaveza, mast što se ljeska i pjenicu kao od sapunjače u okruglim krpama po moru i u glavi mi se roje misli. I ljuta sam već, zabrinuta.
Misli li i župan Longin? Razmišlja li i on hoće li more u kavezima za uzgoj ribe, biti isto ono more u kojem se kupao, u kojem bi se trebali i dalje kupati neki drugi ljudi, neka druga djeca?
Ne znam misli li župan Longin – kao županijska vijećnica od njega sam navikla dobivati odgovore sa kašnjenjem, nepotpune, pune stvarnog ili glumljenog neshvaćanja, u posljednje vrijeme čak izbezumljene, rekla bih paranoične, za koje ne znam zašto ih pročelnica za opće i poslove Županijske skupštine gđa. Ikić uopće potpisuje? Rekla sam joj: ja ne bi. Nisu toga vrijedni ti odgovori i ta poslušnost jer nam se radi o zemlji, djeci, moru…
More je veće od stranke, partije, zajednice, ono je za ljude s mora njihova krv, njihov san, njihov život.
Nema poslušnosti ako ti to netko ugrožava. Pogledam slike koje su me nagnale na ovaj tako poznat, ali sad već tako drugačiji put do mojih otoka. Na slikama morska salata u kraju. Ne prevodim za one koji ne znaju što znači „u kraju”. Morska salata je pak ona biljka koju nepogrešivo vidite tamo di se, da prostite, izlijevaju go*** od kanalizacije. Di je puno organske „juhe”.
Zato skrećem desno, umisto livo di inače idem… (Malo je i smiješno kad idem u desno, ali idem srcem pa se ne bojim). Desno je, naime, otok sa slikama morske salate „u kraju” koje sam nedavno dobila. Otok koji je, ne samo što je „centar svita”, nego je nekad imao najbistrije i najčišće more svita! Ne više, mislim se dok gledam slike morske salate. Di je ona, tu je zagađeno. Točka.
Brodski motor bruji i tu sam: kraj bajkovite Rave. Živcira me tih 200 metara od kaveza, more je neprozirno, zaboravila sam dubinu, ne sjećam se da je ovdje bila velika. Kupali smo se kao mali…
Idem u kraj. Gledam ciljano, slikam, tužna sam: vidim, more je iz obližnjeg kaveza poslalo zadnje upozorenje na nebrigu o njemu, pa je po škrapama svugdje vidljiva mast, organski sloj pun sivo-smeđe šporkice. Mi koji nemamo laboratorij za ispitivanje kakvoće mora možemo to zagađenje jedino tako i zvati: šporkica.
I da; zapitaš se ima li netko ovdje laboratorij na raspolaganju? Kontrolira li udio fosfata, amonijaka, glikoproteina… Koliko puta dnevno, tjedno, mjesečno, godišnje uzima uzorke? Reći ću vam što znam: nekad četiri puta godišnje, sad jednom i ne zna se što je bilo prije…
U stvari Zna se! Na Ravi di sam stigla to „Zna se” sad drugačije zvuči. Neki čovjek odbacio je povez stranačke poslušnosti i rekao ovo je moje more, naše more, more koje ću štititi. Pobunio se, poslao slike jednoj, inače u more infišanoj oporbenoj županijskoj vijećnici. (To samo zamišljam kako je moralo biti, jer je župan Longin makao arhive zapisnika sa starijih županijskih sjednica: na jednoj davnoj kad se proširivala baš ova koncesija za kaveze oko Rave; bunila sam se, rekla sam: ne može toliko toga u more, a bez da se napravi izračun koliko more može podnijeti; zašto ne propišete izradu nove studija zaštite okoliša? Rekli su mi da što se bunim kad se lokalno ljudi slažu, koncesiju daje ministarstvo, a mi pričamo samo o jednom malom dijelu koji ulazi unutar 300 metara od kraja… kratki žamor i zna se! Ruke dignute za proširenje koncesije. Zna se!)
Da se vratim moru – ponašali su se kao da na moru nije sve povezano… kao da more zna za granice, kao da more može beskrajno trpiti i da ga se može cilog staviti – u kaveze?! Ma ne more! Ne more! Ne more! Eto Vam odgovora Župane, eto vam odgovora partijaši, zajedničari i svi koji ste mislili da može. Ne može. Ne more. Ni po zakonu kojeg tvrdite poštujete! Švogala sam se. Sad mogu mirno kontemplirati zakone.
Zakon zna da more u kavezu ne diše, da se riba tovi, da raste, nekom nosi zaradu, a nekom uništenu obalu. Zakon zna za granice koncesije, studije i za tržišne utakmice. Zakon bi trebao znati kad ga se malo izigra ovdje, pogleda kroz prste ondje, pa se riba izvadi, ubije, i do Lamjane malo južnije opere u moru. Ne jedna riba. Jedna tona ribe? E tu je pitanje zna li takav naružen zakon kako izgleda more kad krvičina, mast, oprema za čišćenje… kad se sve to u moru opere?!
Ja znam. Znam i sve ovo reći službenim suhim jezikom zakona, koncesija, prava mora, studija i indikatora i nadasve pitanja prostornog planiranja. I hoću, reći ću, ali danas govorim moru. I moru u ljudima s Rave, s Iža, sa Ugljana, kod Lamjane… govorim sebi, svojoj djeci, svojoj krvi, svojem moru.
Svi oni u sebi znaju što govorim. I znaju kako odgovor i Župana i Županije, ali najvažnije, odgovor mora o njima ovisi.
A župan isto: ako vidi da se ljudi bude, da štite more, ako vidi da će ga smijeniti, Župan će se ako je pametan probuditi, cimnuti će ljude koji su tu došli raditi, planirati će manje mora u kavezima, manje tuđih uspjeh, a više mora, brige, više odgovornosti, više zakona… Ili neće.
Pa će ljudi dalje tražiti kako zaštititi more.
Neki dan slikala sam ratni brod hrvatske ratne mornarice sa skulpturom Špire Brusine, velikim znanstvenikom izučavanja mora, zajedno na zadarskoj Rivi – pomislila sam; dva zaštitnika! Moru treba više zaštitnika. Svaki čovjek sa mora. Svaki otočanin. Svaki prijatelj mora. Svaki župan, dožupan, pročelnik, vijećnik, znanstvenik, mornar, ribar, ronilac, čuvar kaveza, svako dijete, svaki kupač, šetač… – svi mi zajedno koji ga volimo.
Mislim se; u Gradu bukte problemi oko prostornog planiranja, cijeli se kvartovi dižu svjesni što ih čeka sutradan ukoliko dozvole preveliki pritisak na prostor u kojem žive. Neki se ne bude kao što još nisu ni svi otoci Zadarske županije; ližu mast sa svojih rebara. Važu korist, strah i ljubav prema moru.
Ja želim da bukte. Da spase more. Žive, napreduju, rade… – ali i štite more. Bez njega nema ni života, ni rada, ni napretka. Bez mora je – ništa.
Mora u kojem si prije mogao vidjeti svaku vlat Posidonije, svaki mig ribice, svaku perisku koja se otvarala: sad jedva diše, umire, gore nego na respiratoru, trebaju mu bove, baloni, ali i pošteno prostorno planiranje, naša briga, skrb dok ne ozdravi, dogovor o zaštiti.
Moru u Zadarskoj županiji, župane Longin, treba planiranje zaštite. I ljubav.
(nastaviti će se prijevodom ove crtice sa mora u jezik županijske skupštine)
S poštovanjem,
županijska vijećnica Akcije mladih mr.sc. iur. Marjana Botić