Prije nekoliko godina upoznala sam prvi put osobu koja je slijepa i koja mi je dala nove uvide i puno me toga podučila. Iz namjere da osvještavamo ono dobro što imamo u životu razgovarala sam s tom osobom. Riječ je o Mariu Perčiniću, čovjeku koji „rastura" u glazbi i živi punim plućima. Evo što nam je rekao.

Jesi li postao slijep ili si od rođenja slijep? Kakvu ti sliku imaš, vidiš li neke boje, obrise?

Slijep sam praktično od rođenja, budući da sam se rodio kao prerano rođena beba tj. nedonošće s 5 mjeseci i 20 dana, što je značilo da sam ostatak vremena proveo u inkubatoru. Na žalost tijekom 70-iih te 80-ih klinci koji su se tada rađali kao nedonoščad, uvelike su zahvaljujući nepažnji medicinskog osoblja često dobivali prevelike doze kisika te su zahvaljujući tome prilikom izlaska iz inkubatora dobili neki od oblika invaliditeta. Na moju sreću to se odrazilo samo na osjet vida, kojeg sam potpuno izgubio sa 5 godina nakon nekolikon neuspješnih operacija u Njemačkoj. Međutim iako sam potpuno oslijepio sa 5 godina, danas mogu reći da zahvaljujući velikoj potrebi za učenjem u ranom djetinjstvu znam što su boje te kako izgledaju. Sa 3 godine sam znao prepoznati sve aute i motore u gradu, dok sam sa 4 vrlo često znao tijekom večeri izaći van te promatrati zvijezde i ostale nebeske pojave koje sam mogao uočiti. Te slike pamtim još i danas nakon više od 30 godina. Sjećam se točno osjećaja koji bi me svaki puta obuzeo kada bi ih promatrao, ustvari radilo se o prilično čudnim pitanjima za klinca od 4 godine ... Odakle smo došli? Zašto smo ovdje? Kuda idemo? Zahvaljujući takvim iskustvima danas mogu reći za sebe da imam jako dobru sposobnost vizualizacije te abstraktnog razmišljanja iako sam fizički slijep kao drvo :)

Koliko je tvoj život otežan, smatraš li se nekada žrtvom jer ne možeš živjeti kako drugi to rade?

Žrtva? Uh ... fuj, ovo zvuči preloše kada izgovoriš samu riječ. Zapravo sam zvuk koji se dobija slaganjem slova žrrrrrrrrrrrrr već izaziva neugodu, a onda kad na žrrr dodaš još i nastavak tva, dobiješ žabu krastaču koja te upravo pljunula, a u konačnici ste pljunuli sami sebe jer ne živite život punim plućima bez obzira na to imate li invaliditet ili ne. Naravno da svaki od oblika invaliditeta donosi svoje oblike prilagodbe u okolini u kojoj živimo, međutim činjenica je da kolektivni živući organizam od kojeg se sastoji čovječanstvo ima svoje dobre i loše strane tj. potpuno zdrave stanovnike i one koji imaju neki od oblika invaliditeta. Na žalost, velik broj osoba koje imaju invaliditet kukaju i plaču nad svojom sudbinom, a da pritom u takvom stanju svijesti nisu sposobni promućkati vlastitom glavom kako bi u skladu sa svojim mogućnostima ušle u ravnopravan sustav vrednovanja ljudskih potencijala te doprinosa unutar zajednice. Također je točno da situacija u pojedinim zemljama za osobe s invaliditetom pa tako i slijepe osobe nije idealna, kao što na žalost nije dobra niti u Hrvatskoj zahvaljujući velikom smanjenju empatije unutar društva. No ako nam nije dobro, uvjek postoji svjetlo na kraju tunela. Apsolutno nitko nas ne sprječava da npr. naučimo novi strani jezik ili da se informatički opismenimo, ili da radimo bilo što drugo za što smatramo da smo sposobni. Ako nam glavonje koji odlučuju o našim sudbinama ne dozvoljavaju ravnopravno funkcioniranje, spakirat ćemo svoje stvari i otići živjeti tamo gdje nam je bolje, kao što sam to i ja napravio.

Jesi li nekad uočio da si sretniji nego oni (mi) koji imaju zdrav i vid i njuh i sluh, a opet su nesretni?

Naravno, sretan sam ko prasac kad se valja u blatu :) kad nešto dovoljno jako želiš to ćeš sigurno i ostvariti.

Znamo i da sviraš, jel to ono... u svakom zlu neko dobro, pa si istančao sluh do kraja?

Ok, možemo to tako reći, iako je kod mene interes za glazbu zaista došao vrlo rano, kada sam imao 3 godine počeo sam svirati melodiku, nakon čega sa upisao glazbenu školu za klavir, da bi nakon drugog srednje u glazbenoj rekao, sad je dosta klasike i drvljenja po klaviru, a od tada potpuno okrećem ploču naglavce te u roku od tjedan dana svladavam bas gitaru i počinjem svirati u melodičnom Hc punk bendu Mikrofonija s kojim sam stekao popularnost po svim bivšim EX Yu republikama. Sa 16 sam se primio električne gitare koju sam ustvari oduvjek htio svirati, te sam za vrlo kratko vrijeme došao na razinu da bez problema sviram stvari od bendova kao što su Leb i sol, Led Zeppelin, Iron Maiden, Whitesnake itd. Glazbu i svladavanje novih instrumenata shvatio sam doslovno kao učenje jezika, te sam u nastavku radio i na svojim vokalnim sposobnostima, pohađavši satove solo pjevanja te pjevajući u zboru u američkoj školi u Filadelfiji, a kasnije su u kolekciju došli bubnjevi, udaraljke, australski didgeridoo, tibetanske zdjele, kontrabas itd. Kada sam 2009. počeo svirati kontrabas shvatio sam da zahvaljujući sljepoći koju imam, sam instrument fizički ne mogu transportirati s jedne lokacije na drugu. Pošto sam studirao informatologiju i pedagogiju na filozofskom fakultetu u Zagrebu, koristio sam sve mogućnosti koje nam današnje tehnologije omogućavaju te sam tako otišao na internet, otkrio električni kontrabas kojeg sam nakon toga nabavio i tako uspješno riješio problem.
Rad sa glazbom omogućio mi je bezbroj prelijepih iskustava. Interakcija koju kao umjetnik imaš sa publikom je nešto što ne možeš riječima opisati. Idole koje sam do jučer slušao doma na kaziću kasije sam i upoznao, a s nekima poput velikog Tommy Emmanuela ili Zabranjenog pušenja sam svirao. Štoviše u posljednje 4 godine bio sam aktivan član projekta Shaderwan Code čiju okosnicu čine članovi zabranjenog pušenja. Iskustva koja stekneš svirajući na lokacijama poput legendarnog Kulušića u kojem su snimljene neke od najboljih Yu rock ploča, gostovanja Tommy Emmanuelu u Kdv Lisinski, ili svirke na Baščaršijskim noćima u Sarajevu pred gotovo 10000 ljudi su zaista stvari koje treba doživjeti.

Misliš li da bi svi mi više trebali cijeniti ono što imamo?

Uvijek i svaki dan!

Odselio si se iz Hrvatske? Zašto? Misliš li da ovdje nisi bio dovoljno podržan?

U Hrvatskoj je na žalost zavladao sindrom "Što više znaš, tim manje vrijediš". Tijekom 2013. i 2015. osobno sam bio pozvan 2 puta u središnjicu tvrtke Google u San Francisco, kako bi sa ljudima koji rade na unaprijeđenju softverskih rješenja za osobe s invaliditetom poboljšao kvalitetu njihovih proizvoda, a da po povratku u Hrvatsku nisam mogao naći posao. Nakon bezbroj molbi i razgovora za posao u kojem bi me potencijalni poslodavci gledali kao da sam pao s Marsa, spakirao sam kofere, pokupio sam svoju kolekciju gitara, pozdravio sve frendove iz bendova i otišao za curom koja radi u EU parlamentu u Luksemburg. Mogu ti reći da je ovdje super, imaju šuma koliko hoćeš, ljudi u dućanima jedu kvalitetnu hranu, a pošto su im Belgija i Njemačka vrlo blizu, i pivska kolekcija im je jako dobra :) Trenutno još ne radim, no siguran sam da ću pronaći ono što tražim.

Možeš li nam dati mišljenje, što bi mi koji imamo vid i mogućnost pomaganja mogli učiniti za vas kojima je potrebno naše suosjećanje te tako djelovati jedni na druge? 

Vratite domaćinstvo u škole, ne odgajajte generacije idiota koji si neće znati skuhati ručak ili promijeniti žarulju u kući. Razrednici i cjelokupno nastavničko osoblje trebalo bi biti znatno više plaćeno kako bi efektivno mogli odgajati buduće generacije. U školama i vrtićima bi trebali voditi puno više računa o količini empatije koja je zapravo jedna od osnovnih niti vodilja unutar ljudskog društva, a ne postoji bolji materijal za postavljanje kvalitetnih temelja od rada s klincima. Osobe s invaliditetom, bez obzira na to dali su slijepi, gluhi ili u kolicima, mogu biti ravnopravni čimbenici u društvu. Uključujte ih maksimalno unutar svih aktivnosti, čak i onih koje vam se na prvu čine potpuno neobjašnjive i nelogične, nikad ne znate koji biser vam se krije iza ugla, a ustvari može vam biti prvi susjed.


Što vam više reći od ovoga, osim da krenemo zahvaljivati na onome što imamo u životu. Ima ona među starima poslovica: „Dao Bog da ima, pa ne ima!". Svi smo sve više negativni, kukamo i žalimo, a živimo živote za koje bi netko dao sve što ima. Nije bezvezna ni ona da je zdravlje ono što nam treba biti najvažnije, ali i to ne čujemo dok ne bude često, prekasno. Danas s vama planet dijele oni kojima su bolesna djeca, oni koji nemaju čime nahraniti djecu i sebe, oni koji imaju neki hendikep i invaliditet... pola naroda umorno je od mržnje, ratova i politike. Umjesto da svi jedan drugome „damo ruku" i suosjećanje, gajimo sve više mržnje, bijesa, nezadovoljstva... No, to nikog neće dovesti nigdje. Prihvačajući život onakav kakav je i znajući da radom na sebi možemo okrenuti stvari u našu i tuđu dobrobit stvaramo bolje ljude i bolji svijet. Postoji ono zbog čega vrijedi živjeti u vašem životu, i postoji neka glazba u vama, koja unatoč svemu želi kroz vas biti odsvirana. Svi ovisimo jedni o drugima. Svi trebamo jedni drugima. Ali nažalost, sve više zaboravljamo biti čovjekom. Hvala Mariu na inspirativnom razgovoru.