Boško Habuš, 30-godišnji Zadranin, završava doktorsku disertaciju „Fitonimija zadarskog otočja”, znanstveni je novak u Centru za jadranska onomastička istraživanja na Sveučilištu u Zadru.
On se bavi prevođenjem poezije na katalonski, francuski, talijanski i engleski jezik, član je zadarske književne udruge „Zapis”, svoje pjesme objavljuje u „Zarezu” i u časopisu Sveučilišta „Tri”, a na kazališnim daskama je prije tri godine utjelovio Adama koje je u HNK Zadar postavio Vinko Radovčić.
Kao stipendist Habuš je šest mjeseci živio u Kataloniji i kaže da želi da mladi ljudi u Zadru i u Hrvatskoj počnu živjeti lišeni strahova, ležernije i slobodnije.
1. Koje, po vama, slobode nedostaju mladima u Hrvatskoj? Zašto smatrate da su sputani?
– Pod slobodom smatram postojanje takvog društvenog okruženja i takvog načina života u kojima su ljudi osviješteni o društvenim zbivanjima i u njima aktivno sudjeluju. Toga kod nas nema. Mi još uvijek živimo samo u prividu slobode koja se ovdje „nudi” kroz višestranačje, slobodu govora… Nije to sloboda, mladi se vrlo malo uključuju u društveni život i to je indikativno. Mnogobrojni strahovi i manjak komunikacije, u kombinaciji s utjecajem jeftinog, kafanskog, plemenskog nacionalizma, ne donosi ništa dobro. Rat je bio ogromna trauma i bojim se da se u smislu kvalitetnog društva nismo baš previše maknuli prema naprijed.
Pisanje postaje način života
2. Poeziju pišete i objavljujete deset godina, s članovima „ZaPisa” imate javne nastupe. Koliko je vaše pjesništvo društveno angažirano i koje pjesnike čitate?
– Sam čin pisanja je već angažiranost. Pisanjem i objavljivanjem dijelite sve ono što je vaše, ono o čemu razmišljate, što vas intrigira. Da bi osoba mogla pisati smisleno i suvislo, ona mora imati neki problem, revolt, emociju… Pisanje postaje način života, to je način da se čovjek uvijek iznova vraća sebi, preispituje, sumnja, izrazi se kroz pjesmu. Mnoge bi pjesnike trebalo navesti kao iznimne, kao Pablo Neruda, Federico Garcia Lorca, talijanski hermetisti Giuseppe Ungaretti, Eugenio Montale i Salvatore Quasimodo, Charles Baudelaire, Paul Verlaine, Joan Vinyoli, Sylvia Plath, nezaobilazni Tin Ujević, pa Marko Tomaš, Bojan Krivokapić, te pjesnike „ZaPisa”.
3. Vaša doktorska disertacija je iz sasvim drugog područja i odnosi se na biljke? Što vaš doktorat donosi znanstvenim krugovima i široj javnosti?
– Disertacija nije iz drugog područja, jer se opet radi o riječima, jeziku, o očuvanju leksičke baštine na zadarskim otocima. Istraživao sam nazive samoniklog bilja na otocima zadarskog arhipelaga, od Kolana do Premude, pri čemu svi ispitanici imaju više od 70 godina. Oni su „posljednji Mohikanci”, nakon njih ostaje pustoš i neznanje, jer mladi više ne idu u polje i o tome ne znaju ništa. Nitko se o otocima više ne brine. „Fitonimija zadarskog otočja” donosi sve postojeće nazive samoniklih biljaka zadarskog arhipelaga, čime je naša leksička baština otrgnuta od zaborava – kaže Boško Habuš.