VUKOVAR – Kada je počeo rat u Vukovaru bile su mu jedva 22 godine. Dvije godine kasnije – kada je pakao Vukovara i srpskih konclogora ostao iza njega – digao je ruku na sebe. Bio je kolovoz 1993., a ime Ljupka Mihaljevića bilo je jedno od prvih na popisu hrvatskih branitelja koji su počinili samoubojstvo.
Zastrašujućem popisu na kojem se nakon Domovinskog rata, u miru, iz godine u godinu nizalo sve više imena hrvatskih ratnika. Ljupko se ubio u progonstvu, u Zagrebu. Sam u lokalu u zagrebačkim Gajnicama, u noći 24. kolovoza, pucao si je u glavu iz kalašnjikova. Oružjem koje je stajalo pod krevetom u prognaničkoj sobici od šest kvadrata, kao svojevrsni ratni trofej – jer s kalašnjikovom u ruci je i branio Vukovar – okončao je svoj život.
– Naš Ljupko, mislim da je bio prvi, prvi Vukovarac koji se nakon rata ubio, u Zagrebu. Imao je samo 24 godine. A u njemu se – slomilo. Sve bih dao da znam zašto?! Svaki dan ponovo liježem i budim se s mišlju jesam li mogao naslutiti nešto, jesam li mogao to spriječiti, i kako. Da se može vrijeme vratiti, ne ide. Da je mogao njegov slučaj, barem, zaustaviti sva ona druga samoubojstva branitelja koja se nižu svih godina od rata – promuklim glasom i 17 godina kasnije teškom mukom progovara Ljupkov stariji brat, Mirko Mihaljević, danas 44-godišnjak koji se vratio živjeti u Vukovaru.
Teško pogođena obitelj
Ljupkovo samoubojstvo teško je pogodilo obitelj, zauvijek. Otac Ante naprasno se razbolio, umro je četiri godine nakon Ljupka, u 52. godini, majka Marija (65) pretrpjela je infarkt, sestra Dražena (39) nije se vratila u Vukovar. Mirko je zasnovao svoju obitelj, otac je tri sina, sa suprugom se raduje dolasku i četvrte prinove, a Mirkova djeca strica poznaju tek po fotografiji u odori hrvatskog vojnika što uokvirena stoji na zidu njihova novog, vukovarskog doma. Dvojica braće zajedno su u jesen 1991. godine bili u obrani Vukovara, obojica pripadnici legendarne 204. vukovarske brigade HV-a.
Druga opcija nije postojala
– Ljupko je bio skroman i samozatajan, običan mladić. Studirao je veterinu na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku. Zadirkivalti smo ga da je pametniji od svih nas jer ništa nije učio, a sve su mu ocjene bile petice. U ljeto ’91. sve je ostavio – prisjeća se Mirko Mihaljević.
Kaže da tih dana o tome nisu morali puno razgovarati – bilo im je obojici jasno da će stati u obranu grada i domovine.
– To se nekako prešutno podrazumijevalo. Voljeli smo svoj Vukovar u kojem smo odrasli i smatrali da nam je mjesto ostati, braniti grad. Nagovarali smo Ljupka da ne ide u rat, ostane s majkom, neka, ako se što dogoditi, barem jedan od nas preživi. Nije se dao, nije htio ni čuti – prepričava Mirko, sjećajući se kako su s položaja, kada bi utihnule granate koje su grad pretvarale u nepregledne ruševine, običavali barem jedan od njih otići majci kako bi znala da su joj sinovi živi.
– Bio je dragovoljac, od prvog dana, jedan od običnih vojnika koji su srcem krenuli braniti svoje. Ni uniformi, ni oružja nije bilo tih prvih dana, imali smo netko maskirnu jaknu, netko hlače ili one žute, borovske čizme. Sjećam se kada je zadužio kalašnjikov – kaže Mirko koji je, kao stariji brat, u vihoru rata pazio na mlađeg.
Pakao u Sremskoj Mitrovici
U prvim danima rata je Ljubomir – kojeg su svi u Vukovaru zvali Ljupko – bio na položaju na Dudiku, a onda s bratom na Mitnici, na Lijevoj bari.
Zajedno su bili u tom paklu rata, sudionici bitke za Vukovar, zajedno su i zarobljeni. Na Mitnici. Dvojica braće bili su u skupini od 183 branitelja Vukovara koji su 18. studenog 1991. na periferiji srušenog Vukovara položili oružje pred tenkovima tadašnje JNA, bila je to vojna predaja za spas civila.
Na potresnoj videosnimci gdje vukovarski branitelji uz cestu polažu oružje i odlaze ruku podignutih u zrak na trenutak se vide i braća Mihaljević. Ljupko je odložio kalašnjikov.
– Mislio smo da je to naš kraj, da će nas odmah, tu, strijeljati. Bila je mučna atmosfera. Molio sam brata da se spasi, da ide s majkom u koloni, s civilima, nije me poslušao, ostao je sa suborcima – priča Mirko.
Oba brata zajedno su odvedeni i u konclogor u Sremskoj Mitrovici na tlu Srbije. Bili su među logorašima s najduljim stažem i izdržali punih devet mjeseci tortura.
– U logoru nisam znao je li brat živ. Kasnije su od majke iz Zagreba preko Crvenog križa stizala pisma i ona mi je napisala da je Ljupko živ, u logorskoj sobi 504. Nikad o tome nismo pričali, znali smo svi što je bio logor. Strava, batinanje, glad, neizvjesnost, psihičke torture. Tukli su nas stalno, nekad samo zato da tuku. Logoraš bi dobio batine jer taj dan jednostavno nije imao sreće. Znao sam da je tako bilo i s Ljupkom. Mučili su nas i govorili: “Nema više lepe vaše, sve smo poravnali do Zagreba”. A mi nismo znali što je istina – sjeća se Mirko.
Izmučeni, neprepoznatljivih lica i mršavih isprebijanih tijela, slobodu su dočekali 14. kolovoza 1992. godine na velikoj razmjeni kod Nemetina. Tada je opet Mirko zagrlio Ljupka.
– Ni danas ne znam kako nam je protekao taj dan, kao u nekom filmu, ljubili su nas, grlili, mi kao u nesvjestici – priča Mirko boreći se s emocijama koje mu načas suzama zamute oči ispod naočala.
Ponovni zagrljaj
U Zagrebu je braću čekala obitelj, otac i majka, sestra; svi su se skupili u jednom, prognaničkom sobičku od 20-ak kvadrata u naselju Gajnice. Istraumatizirani, ali sretni što su opet na okupu, zajedno. Kao i mnogi Vukovarci koji su preživjeli pakao logora, Ljupko je na slobodu izašao – kost i koža. Svi su mjesecima kasnije trpjeli posljedice batina, bolove.
– Brat se držao bolje od mene, znao sam da je prošao pakao, nije logor bio hotel. Znao sam da su batine ostavile dubok trag. Ali nije se žalio, bio je optimističan. Čak je iz Zagreba išao u Osijek po svoje dokumente s fakulteta i nastavio studirati u Zagrebu. Kupio si je i polovnog Yuga. A onda spoznaja da nema ovog prijatelja, onog suborca, da dečki iz proboja nikad nisu stigli, pročulo se za Ovčaru. Bili su to šokovi i nakon pakla rata u Vukovaru i logora – prepričava, sjećajući se kako se dvojici mladih branitelja Vukovara smilovao voditelj zbijega i dao im zaseban sobičak, šest kvadrata sa samo dva ležaja za dva brata.
Dan kada je ostao bez brata Mirko Mihaljević pokopao je duboko u sebi. Trebalo je proći nekoliko minute pauze, šutnje, dok je smogao snage, i riječi, govoriti o tom kobnom danu. Nebrojeno se puta od tada preispitivao, u glavi – vrtio film uvijek iznova i iznova, tražeći odgovor na jedno jedino pitanje koje je do danas ostalo neodgovoreno. Zašto?
Tih mjeseci u Zagrebu sve je naizgled bilo normalno, Ljupko se družio i s prijateljima iz Vukovara i s dečkima iz Gajnica. Prijatelju koji je vodio kuglanu pomagao je i noću čuvao lokal, a to vrijeme koristio je da ponese knjige i u miru uči za ispite na fakultetu. Tog 24. kolovoza ’93. Mirka su probudili u rano jutro, našli su tijelo u kuglani, nitko se nije usudio ući.
– Učinio je to u skladištu. Ne sjećam se jesu li vrata bila zaključana. Ušao sam i vidio što je, pokušao ga buditi. Imao je ranu na glavi, znao sam… Samo kalašnjikov i knjige iz kojih je učio, ničeg drugog nije bilo – jedva je izgovarao Mirko. Pokopali su ga na Mirogoju, a nakon povratka u Vukovar – našao je svoj mir pod jednom od niza nadgrobnih ploča u Aleji hrvatskih branitelja na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.
– Dečki su mi poslije govorili da se Ljupko, u tom zlu rata, nije baš bojao. I poslije se držao bolje od mnogih, bio je stabilna osoba. Stalno se pitamo što se to moglo dogoditi, bio bih najsretniji da znam zašto. Dao bih sve na svijetu da znam. Nikad, ništa nije rekao. Da je rekao bilo što, podijelio s nama to što je zakopao u sebi i što se te noći slomilo. S godinama, nije nam lakše, teže je – reći će Mirko o danu koji je zauvijek ostavio prazninu u životu cijele obitelji.
– Znam da je bilo ratnog stresa, trauma, znam kako je bilo proživjeti rat u Vukovaru, devet mjeseci logora, znam da je to ostavilo traga na svima nama. Ljupko je šutio, nije o tome govorio, zakopao je to negdje u sebi, nikog nije htio opterećivati, takav je bio.
Naizgled je bio sve OK, ništa nije pokazivao. Tih smo dana svi bili nesretni, patili smo zbog dečki koji su izginuli, Vukovar je bio srušen i okupiran. Ljupko tada, kada se o ratu i govorilo, nije u sebi imao nimalo mržnje. Suosjećao je s prognanicima, tamo u naselju. Patili smo za Vukovarom, on je uvijek govorio da će se vratiti. Ali ništa, nikakvih naznaka, nijednog znaka nismo vidjeli da će se zbiti tragedija. U njemu se nešto moralo skupiti i prelomiti – s mukom govori Mirko.
Kutija sa stvarima
U jednoj kutiji spremljene su Ljupkove stvari – jedan Zippo upaljač, maskirna odora, knjige, zlatni lančić s križićem – Mirko je nijednom više nije našao snage otvoriti. Nije siguran ni hoće li to ikada moći. Priznaje da strahuje, da se nada da “toga više neće biti”, dodajući kako je neopisivo strašno kada čuje da je, na sličan način, “otišao još jedan hrvatski branitelj, još jedna ratna žrtva poslije rata”.
