ZADAR – Zbogom Zadre, bljesak sunca s površine tvojih uglačanih kamenih ulica fatamorganski će letjeti samo u maglicama naših sjećanja!”
“Zbogom kamenje, koje je još jedino podsjećalo na ono Naše kamenje, kad nisi liti moga odit bos po njemu koliko je peklo, ma bija je gušt… Više nikad neću odit bos po gradu!”
Ovo su samo neki među brojnim komentarima Zadrana zabilježeni na lokalnim internetskim portalima nakon početka radova na uređenju pločnika u Ulici Mate Karamana na Poluotoku, u povijesnoj gradskoj jezgri. Iako pomalo patetični, ali nedvojbeno iskreni, komentari su reakcija na odluku gradskih vlasti da, uz blagoslov konzervatora, iz skliskih, dotrajalih i grbavih uličnih pločnika – o koje se i zapinjalo i padalo, pogotovo za kiše – izvadi autohtoni lavdarski kamen i zamijeni ga čvrstim istarskim kamenom kanfanarom.
Izvađeni kamen ponovno će biti upotrijebljen, ali na drugome mjestu, u rekonstrukciju pločnika Kalelarge od katedrale prema crkvi Gospe od Zdravlja. Jer, novog kamena s Lavdare, otočića sa sjeverozapadne strane Dugog otoka, više nigdje nema: kamenolomi su već desetljećima zatvoreni, a otvaranje novih nije dopušteno.
Osim toga, slagan je u blokovima, debelim i do 30 centimetara i kad se vadi, lako puca, pa za sekundarnu upotrebu ostane oko 60 posto.
Korak po korak, “lavdara” polagano nestaje sa zadarskih ulica pa ne čudi što se uobičajena komunalna sanacija dotrajalih pločnika prometnula u prvorazredno kulturno pitanje, poligon za dokazivanje teza o još jednom gubitku slike grada, važnog elementa zadarskog identiteta, o “iživljavanju” (ne)gradskih vlasti” nad ostacima milenijskog urbaniteta, žrtvovanju lokalnih vrednota za šaku turističkih škuda, sve do neizbježnih posezanja u “bolju prošlost” zaleđenu u slikama grada s talijanskih razglednica… Hoće li to doista narušiti zadarsku autentičnost?
Hoće li kanfanar promijeniti ambijent starih zadarskih ulica, a s njim i sadržaj turističkih vodiča u dijelu gdje se posebno ističu “nezaboravne šetnje uglačanim kamenim ulicama”?
“Meni je iskreno žao zbog toga, ali što možemo”, sa sjetom priznaje ugledni zadarski profesor povijesti umjetnosti i konzervator Pavuša Vežić.
“Ulica Zore Dalmatinske koja je obnovljena u kanfanaru je lijepa, lijepa je i Kalelarga onako bijela od bračkog veselja, ali meni je još uvijek ljepši lavdarski kamen. Ta njegova boja i toplina, jednostavno sam emotivno više na strani lokalnog kamena”, iskreno će Vežić, podsjećajući na njegovu specifičnu “atmosferu” koju daje popularnim gradskim punktovima, poput Četiri kantuna.
Popločavanje zadarskih ulica lavdarskim kamenom započela je carska Austrija u kampanji velikog komunalnog uređenja Zadra. Do danas je u tom izvornom izgledu preživjelo tek nekoliko ulica u Varošu, trg ispred Sv. Stošije, jedan dio Kalelarge i nekoliko susjednih ulica.
Ostatak kamenih ulica i rive uglavnom je “osvojilo” bračko veselje koje su poslije Drugog svjetskog rata forsirali konzervatori i arhitekti, iako nisu njime svi bili zadovoljni.
Onda su se prije nekoliko godina odlučili za promjene. Tadašnji gradonačelnik Živko Kolega sjeća se da se dugo vagalo što je za grad bolje: bračko veselje i sivac ili istarski doliti, kanfanar i kirmenjak.
Na koncu je odluka pala na istarski kanfanar koji bojom nije toliko različit od lavdarskog, ali definitivno ima bolja svojstva: tvrđi je, manje se haba i deset puta slabije upija vlagu, što su, ističe Kolega, sve važni parametri za dugotrajnost gradskih pločnika.
