Nasljednici Lazara Opačića izgubili su spor s Općinom Poličnik, od koje su tražili da im kao naknadu za zemljište površine 12.227 m2, preko puta današnjeg Metroa, isplati odštetu od 6,2 milijuna kuna, a Općini će morati podmiriti enormne sudske troškove od oko 2 milijuna kuna.

Oni su u tužbi naveli da je čestica upisana u vlasništvo Općine Poličnik, iako je na predjelu zvanom "Grobnica" Lazar Opačić kao stvarni vlasnik gospodario nekretninom. Na njoj je sagradio četiri kuće, razne gospodarske zgrade i osmislio cjelovito obiteljsko gospodarstvo, dok ga tijekom Domovinskog rata nepoznati počinitelj u cijelosti nije devastirao.

U početku je na ovoj nekretnini Lazar čuvao stoku te povremeno sjekao drva, a kasnije kada su njegova djeca odrasla, tu su sagrađene kuće pa je tako prvo kuću sagradio Ilija otprilike 1969., dok su nekoliko godina kasnije tu još svoje kuće sagradili Milan i Dušan. Dušan je započeo graditi i restoran, međutim isti nikada nije dovršen jer je počeo Domovinski rat. Ilija i Milan otišli su u Ameriku, dok se Dušan vratio u Australiju. Nakon toga njihove kuće su minirane tako da su od njih ostali samo temelji.

Općina Poličnik nije osporavala da je pokojnik stekao pravnu osnovu za upis prava vlasništva, međutim za tu činjenicu ona nije znala, niti je mogla znati jer odluka nije bila provedena niti u jednoj evidenciji. Kako se vlasništvo nekretnine stječe upisom u zemljišne knjige, a budući da pravo prednika tužitelja nije upisano, ističu da nije bilo zapreke da se upiše njezino pravo vlasništva na temelju Odluke Komisije Vlade, te da nakon toga ona slobodno raspolaže istom. Općina je 1998. donijela izmjene i dopune provedbenog urbanističkog plana uređenja naselja Murvica kojim je u tom predjelu predviđena zona male privrede, uslijed čega je čestica koja je imala površinu od 55.413 m2, a u kojoj je bila i ova sporna, parcelirana, te su njezini dijelovi prodani, tako da su na njima uknjiženi novi stjecatelji koji su tamo izgradili objekte.

Općina je predlagala da, unatoč tome što smatra da su tužbeni zahtjevi neosnovani, tužiteljima preda u vlasništvo neku drugu nekretninu koja se nalazi u njezinom vlasništvu i to konkretno česticu u površini od 14.500 m2 za koju je pripremljena parcelacija, koja se nalazi preko puta utuženih nekretnina te predstavlja građevinsko zemljište podjednake vrijednosti. Na tom području Općina je uložila znatna sredstva oko urbanizacije, gradnje infrastrukture i putova čime je vrijednost sporne i okolnih nekretnina povećana. Ovakvu ponudu nasljednici su odbili jer sporna nekretnina ima veću vrijednost od ponuđenih jer se za razliku od njih nalazila uz magistralu.

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev, ali je ukinut rješenjem Županijskog suda koji je temeljem presude i uputa Vrhovnog suda našao da razlozi koje je Općinski sud naveo na pretpostavke za odštetnu odgovornost nisu prihvatljivi, prije svega jer rješenjem Komisije za uzurpaciju nije identificiran dio nekretnine koji je priznat u vlasništvo pok. Lazaru Opačiću, odnosno da se ne može zaključiti koji dio iste nekretnine u površini od 12.227 m2 je isti stekao uzurpacijom, budući da čitava nekretnina ima površinu od preko 55.000 m2, pa se ne može sa sigurnošću zaključiti da bi isti stekao u vlasništvo upravo ono zemljište koje su tužitelji pokazali prilikom očevida na licu mjesta.

U ponovljenom postupku tužitelji su istaknuli da se praktično izmišljenim razlozima dovodi u pitanje sadržaj svojih prijašnjih odluka. Pitanje zastare je izmišljeno jer su oni ovu parnicu pokrenuli sa stvarno-pravnim zahtjevom koji ne zastarijeva i naknadno, kada su tijekom postupka utvrdili razmjerno dominirajuću nemogućnost ostvarenja stvarno-pravnog zahtjeva, tužbeni zahtjev preinačili na način da zahtijevaju naknadu štete isplatom odgovarajućeg novčanog iznosa.

Sukladno uputi Vrhovnog suda, da bi se utvrdilo postoji li odgovornost tužene za štetu radi prodaje predmetnog dijela nekretnine, valjalo je utvrditi da li je tužena znala da tužitelji polažu vlasnička pravo na istu. Ovisno o tome da li je prodavatelj bio savjestan ili ne ovisi da li prodaja tuđe nekretnine predstavlja protupravnu radnju ili ne. Tužena Općina tvrdi da je bila savjesna jer je bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica nekretnine i da nije znala da su tužitelji izvanknjižni vlasnici, s obzirom na to da isti nisu poduzeli nikakve radnje kako bi zaštitili svoje pravo vlasništva.

Ovaj sud je tvrdnji Općine poklonio vjeru te je odbio tužbeni zahtjev, a nasljednici će još morati platiti milijunske troškove parnice, uz račun svog odvjetnika. No, s obzirom na to da se radi o novoj prvostupanjskoj presudi, mogu podnijeti novu žalbu.