Prof. dr. sc. Vinko Srhoj dobitnik je Godišnje nagrade Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA), koja se ne temelji samo na profesorovom godišnjem doprinosu razvoju likovne kritike na našim prostorima, već obuhvaća njegov četiri desetljeća dug kritičarski angažman u raznim tiskovinama i specijaliziranim časopisima za modernu i suvremenu umjetnost.

Tim povodom objavljen je intervju s profesorom u novom broju Art magazina Kontura, u kojem se dotaknuo i nekih tema vezanih uz grad u kojem djeluje. Najavio je i izdavanje neobične knjige, u kojoj bi bile okupljene samo negativne kritike.

- Da, kod jednog izdavača dogo­varam zbirku svojih isključivo negativnih kritika. Zašto samo negativne kritike i otkud ta preu­zetnost da se publicira crnilo umjetničke scene i je li opravdano da ono na što se ozbiljan kritičar ne bi udostojao ni osvrnuti, ugleda svjetlo dana ukoričeno u knjizi. Izbor naslova moje negacijske rekon­kviste ide u dugom nizu od Dimi­trija, Berbera, Mihanovića, Rabu­zina, Trebotića, Price, Kaštelančića, Ostoje, Petrića, Propadala, Kipkea, Kuliša, Eterovića, Lupina... Zašto samo negativne kritike, mogao bi se zapitati netko sumnjičav po pitanju zadnjih namjera ili neke posebne kritičareve mrzovolje. Odgovorio bih da je to moj osobni pokušaj uspostavljanja ravnoteže, vrijednosnog balansa ozbiljno ugroženog pretjeranom benevolencijom kritike koja, kako je to rekao jedan naš kritičar, cije­ni svaki trud. Prostor naše „slavlje­ničke kritike" odavno je istisnuo svako vrednovanje, pogotovo u raz­matranju onih autora koji su jed­nom dobili prolaznu ocjenu pa se, bez obzira na oscilacije kvalitete, više kritički ne propituju ili, kako bi rekli izvitoperenim postmodernim sloganom - anything goes.

* Zašto danas naša kritika ne iskazuje potrebu za distinktiv­nim mišljenjem koje će stvari postaviti na svoje mjesto, pa da ne bude svejedno, kako ste jednom izjavili, da u zadarskoj provinciji izlažete Picassa ili domaće „mazalo" kojega zovu istim imenom?

- Osim Picassa i „Picassa", imate u našoj dubokoj umjetničkoj pro­vinciji i zanimljiv proces lažnog brendiranja. Pa će tako i muzeji izložiti, primjerice, poznato ime, recimo Dalija ili Chagalla, iza kojih stoje otužni radovi iz nekih privat­nih kolekcija, ne samo upitne kvalitete nego i originalnosti, djela sumnjivih signacija i obični printe­vi. Srozavanje kriterija, najočitije u provinciji poput Zadra, ide dotle da će lokalni portali, primjerice, stanovitog slikara Tarika Berbera, proglasiti vrsnim slikarom, ne zaboravljajući već u naslovu istaknuti da je riječ o Mer­sadovom nećaku kao da je talent nasljedna obiteljska stvar, pa se lokalni novinari čak i ljute kako to ima malo posjetitelja na otvaranju njegove izložbe, a ipak je riječ o Mersadovom nećaku. Usamljenič­ki prateći zadarski umjetnički život desetljećima, na kraju sam i sam digao ruke od svega i okanio se uza­ludna posla, jer se unatoč zdušnoj pedagogiji jednog kritičara (valjda sam umišljao da je provinciju moguće preodgojiti osobnom inicija­tivom) situacija nije okrenula na bolje, a likovni je svijet potonuo u mulj amaterizma, diletantizma, medijski posredovanih zanimljivo­sti iz ateljea svakovrsnih home made kičera, nećaka slavnih umjetni­ka, restlova Dalijevih ili Chagallovih radova. I da nema poneke ozbiljne izložbe koju priredi Gale­rija umjetnina, činilo bi se da za provinciju kao što je zadarska, nema nade.

Velebna zdanja izgra­đena sredstvima EU kao što su Kneževa i Providurova palača, tre­nutno zjape kao prostori u koje nisu uselili pravi stanari, gdje se za ozbiljne programe daje sitniš, da bi više mjeseci tamo stolovali lažni Daliji i, kako čujem uskoro, ni manje ni više, nego Picasso. Navodno da bi se zaradilo na posjeti turista od čega ozbiljni galerijski programi nemaju nikakve koristi jer se turistički novčić pre­tvara u ponornicu koja misteriozno nestaje tko zna gdje. Tako je to naravno kada institucije u kulturi vode političari bez kompetencija, sposobnosti i interesa za izgradnju institucija iznutra (kadroviranje je njihova jedina vidljiva aktivnost). Jer doista nije dovoljno napraviti zgrade bez sadržaja kojima će se lokalna politika ponositi jer su, eto, uspjeli od EU dobiti novac. Novac i nekretnine to je ono čime se ta politička svita uznosi, a hoće li tamo biti Berber ili „Berber", Picasso ili „Picasso" manje je važno.

Srhoj se dotaknuo i (neuspješne) tužbe koju je protiv njega podnio sada pokojni kipar Ratko Petrić, čija će se retrospektivna izložba uskoro također postaviti u Kneževoj palači.

- Osnovna teza kipara bila je da je napad na njegove kipove i napad na njega osobno. Petrić je, braneći svoje nijeme kipove od mene, na koncu izgubio proces unatoč brojnim kontroverzama naših sudova koje su se ranije znale obrušiti upravo na glasnika, donosioca loših vijesti, na kritiča­ra. No to je dijelom i priča o pro­vinciji po onoj staroj ruskoj poslovici da dok u metropoli režu nokte u provinciji sijeku prste. Tako da nikoga na zadarskom sudu nije uznemirila ni izjava odvjetnika koji je zastupao kipara Petrića u duhu iz povijesti poznatih teorija krvi tla, da ja nemam što brojati njegove kipove (njih četrdesetak u Zadru) jer da moram znati da je Petrić rođeni Zadranin, a da sam ja ipak samo doselio u Zadar.