U 88. godini, nakon kratke i teške bolesti, u Zagrebu je umro književnik Joja Ricov.
Rođeni Kaljanin, koji je, kako nam je rekla njegova velika prijateljica, štovateljica i suradnica, dramska umjetnica Milena Dundov, cijeli otok Ugljan, a posebno Preko i Kali, bespovratno zadužio.
– Joju poznajem cijeli život, ne znam ni sama u koliko smo projekata zajedno radili i surađivali. Bio je poseban, neponovljiv, svoj! Naš velikan, jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca, erudit, hodajuća enciklopedija. Pratio je moj rad i često je znao reći da sam čuvarica, princeza i kraljica čakavske poezije! I to je najveći kompliment koji sam ikada dobila, kaže Milena Dundov te napominje kako “ljudi poput Joje Ricova nikad ne umiru jer uvijek žive u nama”.
Književnika Joje Ricova po dobrome se sjećaju mnogi Prečani. Za prof. dr. Roberta Bacalju, kulturni život Preka i Kali u posljednjih 25 godina bio bi nezamisliv bez njegova rada i doprinosa.
– Joja Ricov zaslužan je za renesansu kaljske kulture 90-ih godina prošlog stoljeća. Jednako snažan pečat ostavio je i u Preku, gdje je bio jedan od utemeljitelja kulturnog ljeta, manifestacije “Večer na Brižićevin dvuoru”. Nebrojeno je puta sudjelovao, a kada nije mogao doći, uvijek je bio uz nas, pratio nas, pomagao, bio nam blizak kao brat, prisjeća se prof. Bacalja.
Joso Joja Ricov rodio se u Kalima 25. ožujka 1929. kao prvo od devetero djece u obitelji ribara Ive i Jakice rođene Rakvin. Osnovnu školu završio je u Kalima (1940.), započeo soboličilački zanat, pohađao klasičnu gimnaziju pri Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru (1941.-1943.), odakle je zbog otpora talijanizaciji hrvatskog obalnog područja (pa čak i vlastitog prezimena Ricov u Rizzo!) te jasno izražena rodoljubnog, slobodoumna i antitotalitarističkoga stava isključen pod optužbom „ateist” i komunist”, početkom srpnja 1943. Sudionik hrvatskog otpora, zatočenik u njemačkom konclogoru Musapstan kod Zadra (1944.), po završetku nastavlja i završava realnu gimnaziju u Zadru (1945.-1950.), upisuje se i diplomira na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao profesor slavistike (1959.). U srednjoškolskom razdoblju bavio se kiparstvom i glumom (Hrvatsko narodno kazalište u Zadru, s gostovanjima u Šibeniku, Splitu, Dubrovniku, i po otocima), u studentskom razdoblju i po završetku studija posvećuje se književnosti i prevoditeljskom radu, povremeno intenzivnije i likovnoj kritici.
Godine 1959., neposredno po povratku s III. festivala jugoslavenske poezije, bez procesa i presude izgnan je u dvogodišnje zatočeništvo na Grgur pokraj Golog otoka. Nakon intervencije prijatelja Salvatorea Quasimoda, talijanskog nobelovca, osobnim nalogom Josipa Broza Tita 19. travnja 1961. pušten je iz zatvora.
Umjetnički je savjetnik kazališta “Trebbo” T. Comella u Milanu (1962.-1963.), dopisni urednik milanskog periodika “D Ars Agency” (1963.-1967.), urednik “Hrvatskog književnoga lista” i Zajednice samostalnih pisaca TIN (1968.-1969.), audio-rehabilitator u Centru SUVAG (1968.-1984.), lektor hrvatskoga i srpskog jezika i književnosti na Državnome i Katoličkom sveučilištu u Milanu od 1973. do 1975. Član je specijalističke ekipe stručnjaka Verbotonalnoga sustava P. Guberine, uveo je u Italiji VM i AVGS metodu za rehabilitaciju slušnooštećenih i učenje stranih jezika.
Joja Ricov nositelj je Međunarodne nagrade „Europa Arte” (Pariz, Cirih, Milano) – „per ampia e meritoria attivita artistica”, za rubriku ogleda „Lettera dalla Jugoslavia” (Milano, 1964.); „Povelje hvalezaslužja” Talijanskog instituta za kulturu, Zagreb 1966.; Međunarodne nagrade „Parthenope Aurea” (Zlatna Partenopa) s pergamenskom nominacijom „Cavaliere dell Arte 1997.” (Vitez Umjetnosti 1997.) Univerzalne akademije „NEAPOLIS” za lijepe umjetnosti, znanosti i književnost u Napulju 1997. Godine 2007. dobio je nagradu Grada Zadra za životno djelo.
Posljednji ispraćaj književnika Joje Ricova bit će u petak, 27. siječnja u 14 sati u Kalima.
