Često me po gradu ljudi pitaju, što obični, što oni malo previše infišani u košarku, zašto u Zadru više nema dobrih domaćih igrača. A ako ćemo biti iskreni nema ih nikakvih, a kamoli dobrih (čast iznimkama). Malo me zamisli to pitanje pa uđem u vremeplov i puff – evo me već u otpjevanoj 86-oj.
Cibona je prvak Europe, Zadar države, a tamo negdje preko bare Bird otima Magicu zadnji prsten svjetskih prvaka. Košarka se zahuktava i sprema se doživjeti vrhunac. Prije konačnog pada.
Evo i mene, mulca, izlazim iz kuće. U ruci stare konversice u kesici iz dućana. I majica na špaline. Na licu osmjeh, ili strah, nisam siguran. Ne mogu dočekati prvi trening u hramu.
Na parketu čeka Jupe. Mrko lice i samo dvije riječi – „U vrstu!” A u vrsti panika, Jupe ide od jednog do drugog i govori: „ti šišanje, ti šišanje, ti skini rećin, TI, GLEDAJ ME U OČI”…
Nakon vojne prozivke krećemo sa treningom. Pola sata trčimo u krug i taman kad smo pomislili da smo gotovi i da slijedi loptanje pod obručima trener kaže: „Zauzmite obrambeni stav”. I ajmo rođo, još pola sata kretanja u stavu i gotov trening. „Slobodni ste, vidimo se u srijedu”. A u srijedu isto, kao i u petak, i idući ponedjeljak. I sljedećih šest mjeseci. Lopte bi vidjeli samo u hodniku dvorane, u kavezu. Da me je onda netko upitao zadnju želju pred smaknuće, vjerojatno bi mu rekao: „Da bar jednom vidim ključ od tog kaveza”.
U tih šest mjeseci priprema za maraton dosta momaka je odustalo i prirodna selekcija je napravljena. Bila je srijeda. Kiša je lila ko iz kabla i mokri smo stigli na trening. Ali kavez je bio otključan. I opet samo dvije riječi: „Uzmite lopte”. Malo je reći da je to bio najsretniji trenutak dotadašnjeg dijela života.
Treniralo se punom parom tih godina. Ne sjećam se dobro, ali mislim da nisam previše vremena provodio na facebooku i sličnom gubljenju vremena. A na parketu, krv znoj i suze, reka bi Churchill. Iz prirodne selekcije konkurencija je bila predobra i bio sam osuđen na egzodus u Jazine (legendarni Tartes).
Momci koji su ostali u ponosu grada dopali su Ćiri u ruke, i tri naslova juniorskih prvaka države zaredom dopremljena su u vitrine kluba.
Ajmo staviti na papir generacije momaka rođenih 1976, 77 i 78. (Računam samo igrače koji su minimalno igrali u prvoj ligi). Ivan Zrilić, Martin Vanjak, Tici Mazija, Marko Žorž, Milijan Ćustić, Brane Longin, Marin Pijaca, Tome Ružić, Jure Ružić, Mario Dundović, Ivan Perinčić, Hege Perinčić, Marin Pestić, Josip Gobin, Toni Vranić, Jurica Žuža. (Sigurno sam nekoga izostavio, ali je nenamjerno pa neka se ne ljuti). Pobrojimo: 16 igrača. Većinom nositelji igre u našim najjačim klubovima i dobrim europskim klubovima. U tri generacije. A danas, samo deset godina kasnije…Generacije 1986,87 i 88. Rok Stipčević, Tome Dražović, Teo Petani, Ante Dević, Jure Škifić. Pobrojimo: 5 igrača. Većinom iz slabije rangiranih klubova naše prve lige. Pošto volim baratati činjenicama, statistički bi to bilo: 5.3 prvoligaška igrača po generaciji onda, i 1.6 prvoligaška igrača po generaciji sada. Kvalitet neću spominjati.
GDJE SU NESTALI ZADARSKI IGRAČI, pitaju me ljudi po gradu.
U vremeplovu, kažem im ja.