Prvu utakmicu Zadra gledao sam negdje 1993. godine, kada me otac odveo u Jazine. Od tada sam se zaljubio u košarku, Zadar, Jazine i sve što je bilo vezano uz tu igru. Od tada sa ocem sam išao na svaku utakmicu, osim naravno kad bi u Zadar dolazila Cibona i sinjski Alkar, kojeg su vjerno pratili navijači Maligani. Otac se jednostavno bojao da me onako maloga netko ne zgazi. Tada bih tužno slušao prijenos na radiju, i psovao mu u sebi “sve po spisku” što me nije vodio. Uglavnom je uvijek bilo gusto, a ja ne vidim…samo čujem!
Odmah da na početku kažem, ovo pišem iz glave i kronološki se baš ne sjećam godina, a ni datuma. Dobro se sjećam jedne utakmice u Jazinama. Mislim da je to bilo negdje 1994. godine. Gostovao je Zagreb, vani je padala velika kiša, u Jazinama ni tisuću ljudi. Ali što je najsmješnije, Jazine su prokišnjavale, a pored centra su stavili nekakvu krpetinu preko koje su igrači doslovno preskakali dok se igralo. Znam da je nastala neka sprdancija oko bazena, oni smišni povici s tribina tipa “Imamo bazen” i slično.
Juniorsko prvenstvo Hrvatske. Finale Zadar – Cibona i pune Jazine, željne dobrih rezultata. Seniori su tada bili loši. Trener Ćiro Perinčić sa tadašnjom odličnom generacijom Zadra u kojoj su igrali Jurica Žuža, braća Perinčić, braća Ružić, Branimir Longin, Marin Pestić… Žao mi je ako sam koga zaboravio. Imam sliku doma iz Slobodne Dalmacije gdje sam se slikao s njima. Sanjao sam da ću i ja tako jednog dana.
Tada su počeli i seniorski uspjesi. Prvi Kup 1998., pa nekoliko finala. Ajme kad se sjetim te ekipe. Gašparović, Lewis, Kovačić…Cibona skupa, jaka, igra Euroligu, a Zadar sa Tornadom i tadašnjim mladićima prkosi jednoj veličini. Grad je bio kao jedno, svi su živili za to.
Pitam se danas, gdje je sve to nestalo? Taj zadarski štimung, gušt odlaženja na utakmice. Sve se vrti oko politike, o sportu se više i ne priča. Zar smo zaboravili ono što nas je krasilo, ili se pravimo ludi?
Na utakmice odlazim samo jer moram, jer mi je to posao, ali najrađe bih ostao doma i gledao u miru. Uvijek se samo iživciram. Dođem u Krešinu dvoranu, pa pogledam te ljude oko sebe koji ostavljaju glasnice za Zadar, a i sami znaju da to više nije to. Ali godinama dolaze, vjerno prate pa se i sada nadaju da će opet biti kao nekada. Možda sam nostalgičar pa patim za starim vremenima, ali ne vidim da idemo u smjeru u kojem bi trebali. Gubimo ono što jesmo. Ponekad, onako pokvareno, poželim da Zadar izgubi, da naniza pet poraza pa da se nešto promijeni. Razmišljam, ako dođe pad shvatiti će da to nije to. Ali ne. Još dublje odlazimo u ponor.
Ali vidim da nisam samo ja taj koji je nezadovoljan. Ne trubim samo ja o tome, već dosta ljudi oko mene. Već mi se pomalo i gadi kad dođem ujutro na kavu u Rome pa mi dođe netko s pitanjima o situaciji u klubu, onako krmeljavom dok još nisam ni cigaru zapalio. Nekad se razljutim pa kažem: “Pusti me na miru. Što ja znam o tome, što mene pitaš?”. Odgovor je uvijek: “Pa ti si novinar, ti to moraš znati!”. Bježim od toga, gadi mi se to, pogotovo što vidim da se priča samo o odlascima, politici, najmanje o sportu. E, to me ubija. Pitaj me kako je tko igra, koliko je asista ima. Nemoj brate o politici, tu se ne kužim.
Volim Zadar, veselim se svakom uspjehu i žalim svaki poraz. Ali nakon svega svjestan sam da se moj Zadar možda nikada neće vratiti. E jebiga, sad sam opet nostalgičan.