Tepih hrvatskog licemjerja odavno je prekratak. Stoga nije nikakvo čudo što svakih nekoliko tjedana javnost, bili to novinari, političari suprotnih opcija ili neki treći, izvuku iz te "juhice" nekog šostara i od toga naprave niskobudžetni dokumentarac s kao moralnom poukom.
U posljednjem slučaju na oltaru domovinskog licemjerja žrtvovan je pročelnik Ureda za zdravstvo, rad i socijalnu skrb Grada Zagreba Zvonimir Šostar. Na stranu priče njegovih stranačkih kolega o tome kako je riječ o aferi izvučenoj iz foto arhive u svrhu odgovora na aferu premijerovih satova, čovjek stječe dojam kako je riječ o svojevrsnom zimskom izdanju (pa, kad je već zima, onda mora biti i više "hardcore") ljetnog skandalčića sa zadarskim ministrima u klubu s (obučenim, makar i oskudno) erotskim plesačicama.
Na stranu i razlike među ovim slučajevima, jer prvi je striptizetu gledao privatno, dok je ministarska delegacija vrpcu spomenutog kluba prerezala po službenom protokolu, čini se da jedna i druga golišava priča ispunjavaju svrhu koju su vrijeme Starog Rima imale gladijatorske igre.
I jedne i druge hipnotiziraju masu kao bi zaboravila na pitanja kruha, no tamo gdje su nekad glave padale, sada se samo pokunje na neko vrijeme, ispričavaju obitelji i javnosti kao Šostar, ili prolijevaju suzice na Poljudu kao Severina, dok se paralelno vode rasprave o moralu kao u ovotjednom "Kontraplanu" Dubravka Merlića u kojem psihologinja Mirjana Krizmanić pita voditelja misli li da je dolično da njegova djeca vide takav (Šostarov, op.a) primjer.
Ima i bezazlenijih slučajeva poput hulahopki Đurđe Adlešić na Lupinovoj fotografiji čiji razigrani uzorak još i danas golica javnu maštu, ili tangica jedne od zadarskih gradskih vijećnica (uredno, molim lijepo, obučenih ispod suknje na konstituirajućoj sjednici aktualnog saziva Vijeća) kojima je jedan lokalni tjednik posvetio prodiku u vidu novinarskog komentara. Upravo beznačajnost primjera najjasnije ogoljava sklonost niskim strastima i bljutavost duha samozvanih dušobrižnika.
Svim ovim osobama, a i čitavom nizu ovog puta nespomenutih, sudilo se po odjeći ili manjku odjeće – njihove, ili onih koji im sjede u krilu.
Poriv ulice da se bacanjem kamena uključi u jedan ovakav karneval zacijelo nije za pohvalu, no potrebno je zapitati se u kojoj mjeri krivicu za takve navodno moralne pogone snose sami akteri svih ovih afera. Ni u jednom od navedenih slučajeva prozvanu osobu nismo vidjeli da podignute glave razložno i staloženo podsjeća kako u Republici Hrvatskoj zakon ne zabranjuje erotski ples, pa ni unajmljivanje striptizete, snimanje odnosa s oženjenim muškarcem, čipkaste čarape ili tange. Zašto?
Moguće je poigrati se s više odgovora:
a) i sami bi jedva dočekali nekog drugog tako javno očerupati
b) pokazalo se da njihov život ne dogovara pravilima ponašanja koje zastupaju javnom riječju (ili glazbom) od koje žive
c) smatraju da su još i dobro prošli što se sve o njima, njihovom radu i (ne)kompetentnosti moglo saznati
Psiholozi bi o tome zacijelo imali što reći, no ono što nedvojbeno proizlazi iz navedenih primjera je akutno nerazdvajanje javne i privatne sfere u životu pojedinca zbog čega mnogima nije jasno da privatni izbori i afiniteti osoba koje obnašaju neku javnu dužnost (pa bilo to slušanje Thompsona ili primanje striptizete u krilo, svejedno) u domenu javnog ulaze tek onda kada krše zakone ove države.
Lijepo je u "Kontraplanu" primijetila dr. Krizmanić kako u ovoj državi nije više sramota krasti u pretvorbi, utajivati porez i ne znati što je imovina koju treba prijaviti u imovinsku karticu, ali je zato nedvojbeno licemjerje prva među vrlinama, a vježbanje moralne vertikale najomiljenija društvena igra u kojoj nije važno ako igrači pod tepihom skrivaju plave kuverte ili otmice radnih mjesta tisuća radnika, sve dok dokazni materijali ne ispužu ispod tepiha ili dok im netko spretniji ne skine gaće.