ZADAR - Proizvodnja autohtonih domaćih prehrambenih proizvoda na području Zadarske županije sve se bolje razvija, a napore individualnih proizvođača prepoznala su i nadležna državna tijela i institucije. Zadarski proizvodi sve su zapaženiji na sajmovima i smotrama odakle se nerijetko vraćaju okićeni odličjima i priznanjima stručnih procjenjivačkih komisija.

Nedavno je i iz HGK- Županijske komore Zadar potvrđena potpora koji će takvi programi uživati, posebice pri predstavljanju Zadarske županije te njenih gospodarskih i turističkih potencijala. Posebno će mjesto, istaknuto je, zauzimati maslinovo ulje, kvalitetna vina i proizvodi od usoljene ribe. Riječ je, uostalom, o proizvodima s kojima su naši proizvođači već značajno počeli prodirati na tržišta, a posebice to vrijedi za marikulturu u kojoj je naša županija vodeća već desetljećima ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji, a zadarska iskustva u ovoj djelatnosti primjenjuju se i daleko izvan hrvatskih granica, sve do Irana.

Ipak, u ovim promišljanjima ne bi se smjelo zaboraviti na još jedan oblik prirodnog konzerviranja ribe, autohtoni postupak sušenja, kako različitih vrsta bijele ribe i landrovine, tako i glavonožaca koji je upravo karakterističan za dio srednjeg i sjevernog Jadran i koji čini osebujnu razliku u odnosu na ostale mediteranske zemlje gdje se riba prvenstveno konzervira soljenjem.

Sušenje ribe u našim krajevima koje je još donedavno bilo izrazito rašireno kako u obalnom pojasu, tako i na otocima, danas je pred izumiranjem. Sušeni pas, mačka, skat ili manula, kao i vrhunski specijalitet - suha hobotnica, ne mogu se nabaviti doslovce nigdje na tržištu, a nema ih ni u ugostiteljskoj ponudi, što je u svakom slučaju šteta. Posebice ako se pogledaju podaci o uvozu sušene ribe, najčešće veoma nekvalitetnog bakalara koji se prodaje po "astronomskim" cijenama, a kvalitetom daleko zaostaje za jadranskom sušenom ribom.

Osim toga, sušena riba je proizvod koji ima ili bolje reći, mogao bi imati, dobru marketinšku priču i pozadinu. Osnovna je pretpostavka da je ovaj način obrade nastao zbog klimatskih pogodnosti, to jest bure, je i glavna sezona sušene hobotnice upravo pred nama, kraj veljače i ožujak kad se očekuju bure. Uz suhu hobotnicu vezani su i zanimljivi povijesni podaci, od toga da su je iznimno cijenili knezovi Frankopani vozeći ih i na svoje dvorove u Čakovec pa do radova nekih istraživača povijesti koji u njima vide elemente za određivanje etnogeneze Liburna, prastanovnika ovih prostora. O tome je pisao prof. Mihovil Lovrić koji se zalagao za Liburne kao pleme blisko pragermanima o čemu bi osim običaja sušenja ribe govorilo i nekoliko drugih pokazatelja kao što su kult Sunčeve barke, tipovi oružja i brodova, usmena epska predaja kao i antropotip različit od ostalih stanovnika Jadana koji su zamijetili već i neki rimski autori (Galen, Gelius). Ne ulazeći u točnost takvih postavki o kojima svoje trebaju reći stručnjaci, ipak ostaje veliki i još uvijek neiskorišteni prostor u marketinškoj obradi specijaliteta od suhe ribe. Poznavatelji ovih poslastica mogli bi reći da bi i bez toga one morale biti zanimljive današnjim proizvođačima i gastronomima zbog svoje kvalitete. Stoga bi bilo uputno da se programi očuvanja ove vrste prerade ribe uvrste u prioritete, zajedno s ostalim nabrojenim i tako ovaj prastari običaj i odličan kulinarski proizvod spasi od izumiranja.