Prema službenoj definiciji Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar” empatija je sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i primjerenog reagiranja na te emocije. Imati empatiju prema nekomu znači da se možemo „staviti u njegove cipele”, odnosno da možemo zamisliti kako bismo se mi osjećali da smo u istoj situaciji. Rečenica za kojom nerijetko posežu roditelji, odgojitelji, učitelji, nastavnici… obično glasi: „A kako bi tebi bilo da on (ona) to tebi učini?” i ponekad je dovoljna za smirivanje situacije, dovoljna da dijete zastane, prestane činiti nešto loše, razmisli, smiri se, posluša te zaista i pogleda stvari iz drugog (tuđeg) kuta ili slikovito uđe u tuđe cipele. No često je to tako samo u teoriji, a svakodnevna praksa i rad s djecom i učenicima pokazuju da im je teško i sve teže „ući u tuđe cipele”, nositi se sa svojim emocijama, a kamoli razumjeti tuđe.
Mentalni i emocionalni trening
U svom učiteljskom radu, iako ne u istoj školi, ali očito s istim ciljem, zadarske učiteljice Ana Fain zaposlena u OŠ Bartula Kašića Zadar i Lorena Bračić zaposlena u Privatnoj osnovnoj školi Nova došle su do istog zaključka: kao što je potrebno trenirati i održavati zdravim svoje tijelo, potrebno je isto učiniti za vlastiti um. Svoju ulogu kao učiteljice i odgojiteljice pronašle su u tome da usporedno s poučavanjem drugih ni same ne prestanu učiti, istraživati, educirati se te primjenjivati naučena znanja i tehnike u izravnom radu s učenicima učeći ih kako se nositi sa svakodnevnim, a posebno s izvanrednim situacijama i emocijama. Iako postoji obveza stalnog stručnog usavršavanja učitelja, činjenica je da neki to usavršavanje žive i izvan radnog vremena.
“Da san tila kalup, rodila bi se ka torta!” simpatično u dalmatinskom žargonu o sebi govori zadarska učiteljica Ana, koja razbija brojne stereotipe i predrasude o učiteljskom poslu te uz maksimalan angažman u razredu i školi održava s prijateljicom i kolegicom Lorenom radionice mentalnog i emocionalnog treninga za djecu u Zadru.
Što se trenira na mentalnom treningu?
Ana:
– Kako ukrotiti ljutnju, a da ne eksplodira, kako prepoznati emocije, povezati ih s bojama, kako se jednostavno „ispuhati”, koje tehnike pomažu u trenutcima iznenadne i intenzivne ljutnje, što sve možemo učiniti s ljutnjom. Na treninzima učimo i kako izgraditi povezanost i povjerenje, igramo igru „Detektivi emocija”, otkrivamo okidače ljutnje, gradimo toranj ljutnje, vješalice ljutnje, crtamo karikature i radimo kreativnu vizualizaciju. Mentalni i emocionalni trening uključuje i vježbe za razvoj koncentracije, pažnje, zdravog samopouzdanja, pozitivnog duha. Učimo djecu kako se nositi sa svakodnevnim izazovima u školi i životu općenito.
Lorena:
– U svijetu brze digitalizacije, uz sve manje provedenog kvalitetnog vremena u igri s vršnjacima i roditeljima, smatram da je ključno uvesti mindfulness u svakodnevni život djece kako bi ona postala empatičnija, smirenija i fokusiranija. Moja je misija podržati što veći broj djece u zadržavanju vlastite autentičnosti, iskrenosti i ljubavi prema životu. Prakticirajući mindfulness, oblikujemo ne samo učenike već i buduće vođe s dubokim razumijevanjem sebe i svoje okoline.
Od svega na svijetu što ste mogle postati – izabrale ste biti učiteljice. Zašto?
Ana:
– Jednostavno sam znala da ću svoje mjesto pronaći u svijetu „gdje krede lete kao meteori, a smijeh odjekuje poput zvona”. Učiteljica sam postala zahvaljujući svojim učiteljicama. One su mi bile poput svjetionika u oluji! Kada bih kročila u njihovu učionicu, osjećala bih se kao doma. Moj san bio je da ću jednog dana stati u vlastitu učionicu i oživjeti znanje, maštu i kreativnost. Svjetionici u mraku, ti vodiči kroz maglu, ti pravi kovači mog sna bile su moje učiteljice iz djetinjstva Pavica Milić, Ljubica Penezić i Elza Nadarević čije su divne osobnosti i strast za učenjem potaknule pola mog razreda da krene istim putem. Već sam od najranijih dana znala da je učiteljstvo moj poziv. Kao malena maštala sam o tome kako ću jednog dana stajati pred svojom učionicom i pretvarati znanje u zabavu. Moji su me roditelji uvijek podržavali, a tata bi govorio da sam rođena za taj posao – a s obzirom na moj smisao za humor, možda je bio u pravu. U igri, prirodi i mašti gradila sam svoj put prema učiteljstvu. Uvijek sam bila ona koja je smišljala nove načine na koje se može učiti i zabaviti. I to je bilo zarazno – moji prijatelji uvijek su se rado pridruživali mom ‘razredu’ igre i učenja.
Lorena:
Od malih nogu, igrajući se učiteljice s plišanim igračkama kao svojim učenicima, dok mi je mamina debela knjiga inventure „glumila” dnevnik, osjećala sam dubok poziv za poučavanjem.
Odrastajući na predivnom otoku Korčuli, rano sam razvila ljubav prema pisanju i glumi, što je samo pojačalo moju strast za obrazovanjem. Nakon završenog studija hrvatskog jezika i književnosti uvijek sam težila prenositi znanje na kreativan i životan način, potičući empatiju, radoznalost i timski rad kod svojih učenika. Vođenjem dramskih skupina shvatila sam koliko je važno djeci pružiti smijeh i opuštenost te sam počela pisati komedije s pučkim elementima i likovima koji su se pokazali iznimno uspješnima.
Što Vas je najviše oblikovalo u dosadašnjoj karijeri, gdje ste najviše rasli?
Ana:
– Stažiranje u Rijeci u OŠ Turnić bilo je avantura, i upravo je to oblikovalo moju viziju učiteljstva. Rad u toj školi bilo je presudno iskustvo, a imala sam privilegij raditi pod mentorstvom Jasne Kapor, prekrasne i kreativne učiteljice.
Gledajući njezin rad, naučila sam da biti učiteljica nije samo posao – to je poziv. Poziv da oblikuješ budućnost jednog djeteta.
Moja mentorica bila je poput čarobnjaka koji mi je otvorio oči za čuda učiteljstva. U svim učionicama kroz koje sam prošla upijala sam mudrost i ljubav svojih kolega. Nikada nisam zaboravila riječi svoje mentorice: „Ništa nije nemoguće!” Uz nju sam naučila kako se zaljubiti u svoj posao i shvatila sam da je svako dijete posebno. Danas, kao majka dvoje djece i učiteljica svog školskog tima, nastavljam svoju misiju s humorom i velikim srcem. Djeca su moja inspiracija i snaga. Oni su moj smisao, moja svjetlost. Njima posvećujem svaki dan i svaki osmijeh. Jer preko njih oblikujemo svijet.
Lorena:
– S posebnim nestrpljenjem iščekivala sam sate razrednika kako bih kreativnim vježbama i igrama mogla djeci prenijeti životne vrijednosti i potaknuti ih da budu najbolja verzija sebe. Dublje istražujući dječju psihologiju i educirajući se, postala sam trenerica mindfulnessa za djecu putem međunarodnog programa Relax Kids.
Možete li izdvojiti trenutak, osjećaj ili situaciju u kojoj ste duboko u sebi shvatili da je to – to i da ste prava osoba u pravo vrijeme na pravome mjestu?
Ana:
– Jednog dana, dok sam bila na putovanju u Ljubljani, naišla sam na nešto posebno – lutku koja je postala simbol našeg razreda. Od tada ona je već drugu generaciju učenika otpratila iz naše učionice. Djeca je vole uzeti kući na prespavance, pišu sastavke o zajedničkom druženju i fotografiraju se s njom za uspomenu. Lutki smo dali ime Hana i ona je postala naša tješilica i veselje u razredu. Djeca su iznimno pažljiva prema njoj i svako dijete ima svoju priču o Hani. Jedno od posebnih iskustava bilo je Hanino putovanje s jednom djevojčicom u Zagreb na petnaest dana u bolnicu. Za majku te djevojčice to je bilo od velikog značaja. Djevojčica bi nam se javljala videopozivom u razredu, i to je svima uljepšavalo dan. Hana nas je povezala na način koji nismo mogli ni zamisliti.
Lorena:
– Rad u privatnoj osnovnoj školi omogućava mi provođenje aktivnosti mindfulnessa. Primjećujem iznimno pozitivne reakcije djece, a posebno me veseli kada uočim velik individualni napredak kod učenika. Tako je, recimo, jedan učenik prvotno pružao otpor prema aktivnostima, no u interakciji s njim, služeći se simboličnom predstavom žirafe (predstavljajući srčanu komunikaciju) i zmije (predstavljajući optužujući govor), uspjela sam pokrenuti dijalog i potaknuti ga na pozitivne promjene. Priznao mi je da bi htio biti „žirafa”, ali da ga dečki u razredu bolje prihvaćaju ako je „zmija”. Od tog razgovora dječak rado dijeli priče s nama, rado sudjeluje u aktivnostima mindfulnessa i dočekuje me s pitanjem: „Što ćemo danas raditi, učiti?”
Gdje su Ana i Lorena za pet godina?
Ana:
– Nakon osamnaest godina rada u školi i dalje se vidim ovdje gdje sam sada – okružena djecom i smijehom. Svoj posao ne bih mijenjala ni za što na svijetu!
Lorena:
– Za pet godina vidim se u ulozi koja me ispunjava, okružena djecom u igri i učenju novih vještina. Vjerujem da će do tada naša Harmony – mala škola pozitive narasti i postati ozbiljna institucija gdje će mnoga djeca pronaći svoju inspiraciju i put najbolji za sebe. Želim biti mentorica i podrška djeci i mladima u njihovu razvoju i rastu. Vidim se kako radim na stvaranju pozitivnog okruženja koje potiče kreativnost, empatiju, sreću i zdravo samopouzdanje kod djece i mladih.