U današnjoj emisiji „Stvoreni za nebo” na Radiju 057 pričali smo o tri blagdana, današnjem danu Presvetog Trojstva, blagdanu sv. Ante i Tijelovu.
Svaku nedjelju moleći vjerovanje mi potvrđujemo vjeru u Trojedinog Boga: „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega… jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega… Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno… u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.” Oca, Sina i Duha Svetoga, koji su u jednakom odnosu, koji ne mogu jedno bez drugoga, nerastavljivi su. Tri osobe – jedan Bog.
Sveti Ante, kojeg slavimo u utorak, je poznat kao zaštitnika nepismenih, siromašnih, bespravnih, djece i najnižih u društvu. Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, gdje se sa zanimanjem i žarom posvetio proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.
U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko. Propovijedao je na svećeničkom ređenju te pokazao da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja. Bio je također jedan od prvih učitelja teologije među manjom braćom. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom. Papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.
No, što nam pak Tijelovo označava? Označava samu ustanovu Euharistije, samo Tijelo Kristovo koje nam se daje u oltarskom sakramentu. Kristovo tijelo, nakon uskrsnuća, nema samo nebesku egzistenciju, nevidljivu, nego i u obliku znakova zemaljske prisutnosti njegova žrtvenoga tijela. Izvještaji o ustanovi euharistije pokazuju da je taj obred bio započet u perspektivi križa, očitujući tako smisao Isusove tjelesne smrti: „Ovo je tijelo moje koje je za vas… ovo je krv moja, krv Saveza, koja se prolijeva za vas.” Prema tome, to što će se znaci kruha i vina odsad uprisutnjivati ovdje na zemlji, jest žrtvovano Isusovo tijelo, njegova prolivena krv.
Taj isti obred što ga Crkva ponavlja ostaje spomen-čin, sjećanje, Kristove smrti. No, on je sad stavljen u svjetlo uskrsnuća kojim je Kristovo tijelo postalo „životni duh”, eshatološki usmjereno jer najavljuje povratak Gospodinov i poziva nas da očekujemo. Crkva tim obredom doživljava iskustvo posebne naravi: zajedništvo tijela Kristova omogućuje joj da ponovno proživljuje sve bitne vidove misterija spasenja. Mi, kao Crkva, udovi smo jednoga Tijela, punina, Tijela Kristova, glave koja osigurava jedinstvo. Kao što muž ljubi ženu kao vlastito tijelo, tako je i Krist, vođa i glava Crkve, ljubio Crkvu i predao se za nju. U tom Tijelu komu smo svi udovi, mi smo svi jedan, jer kakvo god bijaše naše podrijetlo, mi smo svi izmireni da bismo postali samo jedan narod, samo jedan novi Čovjek. Takav je u svojoj sveobuhvatnosti raspon Kristova Tijela. Kršćansko iskustvo, utemeljeno na povijesnoj stvarnosti Krista tjelesnoga i na euharistijskoj praksi, omogućuje ovdje da se u svoj svojoj dubini formulira misterij Crkve.
Naša su tijela, nadalje, ucijepljena na Krista, postala su njegovi udovi i hramovi Duha Svetoga, zato su ona pozvana da uđu u taj novi svijet: ona će uskrsnuti s Kristom koji će preobraziti naše bijedno tijelo i upriličiti ga svome slavnome tijelu. Tako će se do kraja ispuniti uloga tijela Kristova u našem otkupljenju.
No, kako je zapravo došlo do blagdana Tijelova? Blagdan Tijelova, kao Euharistija nastala na Veliki četvrtak, svoj začetak ima u 13. stoljeću na temelju vizije augustinske redovnice, sv. Julijane iz samostana kod Liegea. Vidjevši puni mjesec i jednu mrlju na njemu, protumačila je mjesec kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak jednog blagdana kojim bi se na poseban način trebao častiti Presveti oltarski sakrament. Papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Zapadnu Crkvu.
Emisija je zaključena molitvom svetom Anti: Spomeni se, sv. Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. S čvrstim pouzdanjem preporučujem se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga. Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi – ako je za dobro moje duše – milost… za koju te molim. Pomozi mi u ovoj mojoj potrebi i nevolji! Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibli duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi. Amen.
Želim vam ugodan ostatak tjedna. Lijepi pozdrav!
