Naš radijski voditelj Ivo Jadreško Ivcek, strastveni obožavtelj nogometa i još veći navijač Hajduka nije odolio porivu i da napiše svoje misli na temu Hajduk i Liverpool i tako obnovi svoju kolumnu balunskog tipa.
Pa kaže Ivcek:
Nikad nisam volija neparne godine. Naravno iz čisto sebičnih razloga, jebiga nema velikih natjecanja, nema ni Europskog, kamoli Svjetskog prvenstva. Neparne godine su, pogotovo kad smo dica bili, bile „nužno zlo”, 4play (predigra), ili smo ih jednostavno „prespavali” da bi dočekali parne… Parne godine, godine Nogometa… S velikm N. Onda je doša Goran i 2001. Neću sad spominjati da sam se 1998. kladija s Frendom (veliko slovo je tu jer to je Frend, ona „uža skupina”) da će Hrvatska biti prvak svita i da će Goran uzeti Wimbledon. Ako se dogodi jedno i drugo, on meni plati pizzu, ako se ne dogodi bar jedno od toga ja njemu večeru… Toliko sam bija siguran. Goran je bar doša do finala… Naravno da večeru nikad nisam platija, frendovima nikad ne moš uzeti lovu, samo mu je dati. I onda je došla neparna i Goran. Nije baš da sam ih sad „odjednom čudo zavolija”, mislim na neparne godine, ali vidija sam da može… Da itekako može. E sad, pošto nikad nisam bija čovik koji voli čekati, koliko god mi predigra može trajati stoljećima, a na kraju krajeva, ova je puno bliže. 2017. godina. Čak i traje. A sezona ionako završava u parnoj. 2018. godini Svjetskog Nogometnog Prvenstva. Godini u kojoj će Hajduk i Liverpool uzeti prvenstva. Zašto? A što ja znam zašto, ne znam ja ništa. Ali znam da virujem. Sa moje, (subjektivne naravno, ka da druga postoji), točke gledišta, čak sam u to i siguran. Kuvertiram potez. A ako falim? Ka da bi mi prvi put bilo. Ili zadnji.
Liverpool.
Igraju nogomet. Igraju hard core nogomet. I uživaju u tome. Pritisak koji rade SVI igrači u trenutku kad nemaju loptu nije viđen nikad. Bar ga ja nikad nisam vidija, a od 78-e gledam nogomet, ni kod Barce sa Guardiolom u tzv. „reposjedu”, do Borussie Dortmund istog tog Kloppa. Jednostavno „pravi čovik na pravom mistu u pravom trenutku. S tim što je Liverpool uvik pravo misto i vrime, ali čovika je uvik najteže naći. Polukontra je brža od lopte. Nevjerojatan je „automatizam” kojim igrači osjećaju da će uzeti loptu u posjed (makar to bija samo out) i brzina kojom se kreću otvarati,a i dalje gledaju loptu. Čudo. A realizacija je ionako jednostavna ako imaš sto situacija. Od sto i „slipa kokoš ubode zrno”, dva tri gola će pasti. Imaju lošeg golmana? A koji će im racku golman, moga bi i ja braniti za ovaj Liverpool.
Hajduk
Srce je tu. Totalno. „Tražim”, namjerno tražim jednog, bilo koga da ne gine, samo da „mogu reći” ne ginu svi. Ali ginu. To što neko zna manje ili više od nekog drugog, to je ionako sporedna stvar, i ženske će rađe odabrati one koji ginu nego one koji znaju ako ne ginu. Život je prejednostavan i prelip da ne bi bilo tako. Kad stoje na terenu, ako „zamrzneš kadar” vidit ćeš „linije”. U bilo kojem trenutku. Zna se kad tko i gdje stoji. To znači da su ekipa. A za naše prvenstvo to čak može biti i dovoljno ponekad. Rijeka je imala samo to. A ako i nije dovoljno, prvi „uvjet” je postavljen. I otvaraju se u polukontru. Naravno da se ne otvaraju neko čudo kvalitetno, ali se brate otvaraju, dolaze u završnicu sa 4-5 igrača. Čak i 6. Otvaraju se „španjolski”, protiv bilo koga. Ne boje se. Nemaju dobrog livog beka? A što će im, u ovom Hajduku i ja mogu igrati livog beka.
2018. godina je Godina u kojoj će Hajduk i Liverpool uzeti prvenstva. Zašto? A što ja znam zašto, ne znam ja ništa. Ali znam da virujem. Sa moje, (subjektivne naravno, ka da druga postoji), točke gledišta, čak sam u to i siguran. Kuvertiram potez. A ako falim? Ka da bi mi prvi put bilo. Ili zadnji.
A 2018. Je ionako i Svjetsko prvenstvo, pa ćemo biti prvaci svita. U Rusiji.
