Poznata zadarska pjevačica Marina Tomašević posvetila se svojoj drugoj ljubavi – slikanju. Ovu je strast otkrila još kao djevojčica, te je crtala u svim mogućim prigodama, ispričala je za T-portal.
– Na jednom od zajedničkih nastupa Tomislava Ivčića i mene, kada sam imala petnaest godina, u pauzama programa nacrtala sam i njegov portret na običnom listu papira, gledajući njegovu sliku s karte za autogram. Bio je iznenađen radom i dao prijedlog kako bih trebala ići u Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, međutim to nije bilo moguće u to vrijeme. Mama je bila jako protiv odlaska u drugi grad, ispričala je Marina Tomašević. Nikada nije pohađala nijednu školu ni tečaj za crtanje, a za slikanje pjevačica ima prirodni talent.
Nakon dugo godina posvetila se svojoj drugoj ljubavi, a ono po čemu je posebna je rad u tehnici vinorel, koja je, kaže, ideja njezine prijateljice Branke iz Zadra.
– Ona je vidjela moje radove u olovci. Moram priznati da sam bila pomalo u strahu jer crtati vinom za mene je bila potpuna nepoznanica. Naime, kako moj zet i kći imaju svoje vinograde i svoj vinski podrum, bilo nam je sasvim logično povezati vino, glazbu i slikarstvo. Jednostavno se sljubljuju, ističe Marina.
Otkrila nam je koja su vina najbolja za crtanje. “Za sada su to crna vina syrah i merlot, a iznenadilo me je vino iz sorte croatina, koju u Hrvatskoj rijetko imaju. Moj zet ju je nabavio u Italiji i zasadio tu našu staru sortu. Daje posebnu notu”, otkrila je.
Za sada je uglavnom crtala portrete kolega pjevača.
– Od kolega su ih vidjeli samo neki, preko mobitela – Jole, Bralić, Pejaković i Huljić. Bralić je izrazio interes da bi kupio svoju sliku, a Huljić je prokomentirao: “Nisi uzalud potrošila vino!” Smatram to komplimentom. Naravno, njima su se svidjele slike, rekla je Marina.
Kad se kist stavi na papir, nema više brisanja, nema povratka, vino odmah upija i ostavlja trag.
– Kad god započinjem raditi novi portret, imam izvjesnu tremu i uzbuđenje, a kad završim portret dan kasnije, ni sama sebi ne mogu vjerovati da sam to ja nacrtala. Za svaku sliku mi treba nekoliko dana, jer nije jednostavno u jednom dahu nacrtati portret, morate malo odmoriti glavu i oči kako biste što vjernije prikazali osobu, tu nema kalkulacije, ipak crtate nečije lice. A i vino se mora malo osušiti kako bih mogla dalje stavljati nove slojeve.
Prvog je nacrtala Tomislava Ivčića, njoj najomiljenijeg među svima.
– Nisam ga htjela nacrtati samo kao lik, već sam mu dodala našu zadarsku Kalelargu, ispod njegove glave, s napisanim refrenom na pločama Kalelarge, koju je on predivno opjevao. Bila sam jako sretna kad sam završila sliku. Za njega mi je trebalo najviše vremena.
