U noći sa srijede na četvrtak, nakon kratke i teške bolesti u 74. godini preminuo je fotograf Senko Sorić, dobri duh rodnog Preka, Poljane u kojoj je živio, cijelog otoka Ugljana i Zadra, izvijestili su Naši školji.
„Sve što nam život naplavi u dobru i zlu, materi kroz ruke, dušu i skute, prođe šuljajući se polako, polako, a zrcali joj se u naboranim obrazima i smežuranim rukama, u onom blagom i samozatajnom smiješku, skrušenoj molitvi, u prekrasnom i prkosnom stasu. To je naša žena otočanka!”
Tim se riječima Senko zahvalio „meštrovicama života”, ženama koje su tako snažno utjecale i oblikovale život jednog od najznačajnijih i najplodnijih preških umjetnika, neumornog i svestranog Senka Sorića.
Posveta je to kojom nas je uveo u fotomonografiju „Umorne ruke”, jedno od svojih najvećih djela koje nam je ostavio. Kada smo radili intervju u povodu izlaska monografije, kazao je kako su upravo „Umorne ruke” kruna njegova rada, ali da je posvećuje preškim ženama jer želi da one zauvijek ostanu ovdje, onakve kakve jesu.
– Pamtim ih od 50-ih godina prošlog stoljeća na ovamo. Pamtim i svaku koricu kruha koju su ispekle, i kako je korica bila tvrda sedmi dan, a opet tako slatka, prisjećao se tada Senko.
Godine 1961. prvi je put uzeo fotoaparat u ruke i otvorio, prema vlastitu priznanju, novo poglavlje preške povijesti, ali i svoga života.
– Pedeset godina radim sa ženama, one su moj stvaralački i umjetnički interes, i to otočne žene, preške žene. Što su radile, kako su živjele… S očeve strane potječem iz težačke obitelji, a s mamine iz obitelji lavandijera. Moja pokojna nana Joska bila je lavandijera, majka također, ali vrlo kratko, kao djevojka. Slušajući njezine priče otkrio sam kako su te žene živjele, a od svega me najviše fascinira ta volja za životom, ta srdačnost, bogobojaznost, sreća u djeci, sreća u obitelji. Pred očima mi se nižu slike, slaže mi se cijeli film maminih priča. Imao sam sreću upoznati i nanu Josku i njezinu sestru, tetu Stošu koja je bila posebno skromna žena. Takve ljepote i ženstvenosti nisam vidio, zaneseno je pričao ne skrivajući suze koje mu uvijek izmame „žene njegova djetinjstva” koje će pamtiti po dobroti i širini, marljivosti i urednosti.
– Sjećam se tih bijelih lancuna. Bila je to bjelina do neba! A sve kroz ruke, sve po mocirama. Zapravo je to jedna životna filozofija, jedna životna poruka svima nama koji sada živimo u izobilju. Bez obzira na to što nemamo koliko bismo htjeli, to je ipak izobilje. One su živjele sretno s komadićem kruha i gutljajem crne žitene kave. Eto to je podloga moga polustoljetnog rada u Preku, objašnjavao je dok smo listali „Umorne ruke”, a svaka fotografija na kojoj su ovjekovječene žene u fuštanu, portretirane bez pomagala i „photoshopa”, bez namještanja i šminke, pričala je svoju priču.
A u životu našega Senka njih je uistinu bilo napretek. Teško ih je pobrojati, izdvojiti. Bez njegova rada, angažmana i entuzijazma teško je zamisliti kulturni život Preka, Zadra, otoka Ugljana.
Posebno je bio ponosan na izvornu folklornu grupu Kanica, koju je osnovao na poticaj Smotre folklora. Kroz Kanicu je, kaže, učio žene kako da pokažu bisere koje nose duboko u sebi.
– Ali nisam posljednjih 50 godina radio samo s Kanicom. Fotograf sam amater od srednjoškolskih dana, premda nisam uvijek intenzivno fotografirao jer analogna fotografija zahtijeva dosta novca. A imao sam i nesreću da mi se prilikom jednog seljenja izgubila cjelokupna arhiva crno-bijelih negativa. Iskreno, slučajno je završila u nekom smeću, prisjećao se s tugom, ali zato je brižno čuvao sve što je snimljeno posljednjih 20-ak godina.
Intenzivno je snimao, najčešće na rodnom otoku jer, kako je volio reći, bio kompletno uronjen i utopljen u ljude i sredinu iz koje je potekao…
Amaterskim radom u kulturi Senko Sorić bavio se od 1963., kada je u Preku osnovao Omladinsku pozornicu na kojoj kao redatelj i scenograf okuplja učenike i studente. Četiri godine kasnije utemeljio je izvornu folklornu skupinu Kanica. Generacije plesača prve plesne i životne korake učinili su upravo u Kanici koja je, plešući „Priješko kolo”, gostovala diljem zemlje i inozemstva.
Senko Sorić utemeljitelj je i prvi predsjednik Matice hrvatske u Preku, na izvornom govoru Preka pisao je crtice iz otočnog života, poeziju, prozu, kratke jednočinke. Napisao je i prvu knjigu dijalektalne proze svoga kraja pod nazivom „Miz život”, za koju je 1999. nagrađen srebrnom poveljom Matice hrvatske. Suosnivač je tradicionalnog ljetnog zavičajnog programa „Večer na Brižićevin dvuoru”, organizator je stručnih skupova, predavanja, izložaba, humanitarnih akcija, neumorni istraživač otočne baštine i tradicije, nositelj Spomenice Domovinskog rata. Fotografije nadahnute ljudima, morem i otočnim pejzažima samostalno je izlagao u Preku, Zadru, Zagrebu, Čakovcu, Pečuhu, a na skupnim izložbama diljem Zadarske županije.
Bio je aktivan praktički do posljednjeg dana, surađivao s Udrugom žena Luzor, u KUD-u Preko, bio suradnik Naših školja, vodio ljetne foto-radionice kroz koje je prošlo više desetaka mladih… Bio je neumoran, dobrohotan, srdačan, otvoren za svakoga i sve.
Odlaskom Senka Sorića kulturni i društveni život Preka više neće biti isti.
Posljednji ispraćaj Senka Sorića bit će u subotu, 25. studenoga u 14.30 sati na groblju u Sutomišćici.
