U današnjoj emisiji „Stvoreni za Nebo” ugostili smo don Darija Tičića, župnika župe „Uznesenja Blažene Djevice Marije” u Zadru, magistra liturgije i povjerenika za liturgiju u našoj nadbiskupiji, koji će nas uvesti u blagdan Muke Gospodnje i Veliki tjedan.
Danas je nedjelja Cvjetnica, nedjelja Muke Gospodnje, šesta korizmena nedjelja koja je ujedno velika vrata u Veliki tjedan. U tu nedjelju se spominjemo Isusova dolaska u Jeruzalem. On danas, okružen svojim učenicima, ulazi u novu stvarnost, oni koji ga primaju, primaju ga kao Mesiju, Osloboditelja od Rimskog ropstva i onoga koji će uspostaviti novu državu, novi poredak. Međutim, ono klicanje „Hosana sinu Davidovu!” za nekoliko dana će postati krik „Makni ga i raspni ga!”. Cvjetnica je dan u kojemu pratimo Isusa na putu njegove muke, mašući maslinovim granama, palminim ili nekim drugim prikladnim kojima zapravo želimo oponašati ono što su radili prvi kršćani koji su prihvatili Krista kao „vođu”.
Sam čin, koji i danas mi radimo na Cvjetnicu, nastao je u 4. stoljeću. Jedna poznata gospođa Egerija vidjela je u Jeruzalemu kako kršćani oponašaju ono što se događalo u prvim danima Isusova života i u njegovim posljednjim danima. Čitali su izvatke iz Svetoga pisma gdje se govori o Isusovu ulasku u Jeruzalem te su s granama u rukama, pjesmama i psalmima išli preko potoka Cedrona i ulazili u Jeruzalem te dolazili pred ruševine samog Jeruzalemskog Hrama. Mi tako oponašamo (mimesis) što su činili prvi kršćani. Bitno je reći kako je to jedina prava liturgijska procesija, koja ide ili iz manje crkve ili nekoga prikladnog mjesta, prema crkvi gdje će se slaviti središnje Euharistijsko slavlje, s čime se započinje veliki tjedan.
Ponedjeljak, utorak i srijedu se čitaju izvaci iz Ivanovog evanđelja gdje se govori o posljednjim trenucima Isusova života. Srijeda se smatra kao dan kada je Isus bio predan u ruke svećeničkih glavara i pismoznanaca po izdaji Judinoj. Na veliki četvrtak započinje Sveto Vazmeno trodnevlje – vrhunac cijele liturgijske godine. Bitno je napomenuti kako Korizma traje od pepelnice do Velikog četvrtka te su veliki četvrtak, petak i subota izuzeti od korizmenog vremena. Kroz ta tri dana se spominjemo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Nadalje, kako je Isus volio tradiciju svoga Židovskoga naroda, slavio je sa svojim učenicima Pashalnu večeru, u kojoj je unio sam sebe, predao sebe, što je predstavljalo novinu. I tako je ustanovio Euharistiju, uzevši vino i kruh. Taj čin mi slavimo svakoga dana u samom Euharistijskom slavlju, te Isus želi da ga mi oponašamo.
Na Veliki petak se spominjemo Isusove smrti gdje nema Euharistijskog slavlja nego su obredi Muke Gospodnje. U središtu tih obreda stoji slavan Isusov križ. Vratit ćemo se opet na 4. stoljeće gdje se prisjećamo kako je Jeruzalemski patrijarh čuvao u bazilici jedan veliki komad drveta Svetoga križa koji bi vjernicima na taj dan pokazivao na čašćenje čineći tu službu posebnom. Kako se taj obred prenio i na ostale dijelove kršćanskoga svijeta, budući da nije moglo doteći Svetoga križa za svih, neke katedrale imaju relikviju križa, dok neke nemaju.
Tako i naša katedrala svete Stošije ima u svojoj riznici komadić križa, komadić spužve i komadić kamenoga stupa na kojem je Isus bio bičevan. Danas se uglavnom procesija predvodi s Križem koji se posebno častio i prikazivala mu se čast ljubljenjem. Križ je zapravo simbolički znak pobjede, ne samo znak mučenja Krista. Bitno je istaknuti kako se obredi slave u crvenom misnom ruhu što predstavlja ljubav, strast, vatru i kraljevsku počast. Isus Krist je slavodobitni mučenik, ubijen je da živi – to je poruka Velikoga petka. U središtu sve te agonije Velikoga petka stoji Krist sa svojim križem koji je slavan a koji će dobiti svoju posebnu snagu upravo u trenutku Njegova uskrsnuća.
Velika subota je dan posebnoga mira i spokoja kada Crkva ne slavi nikakva otajstva, dan mira kada se bdije uz Kristov grob kada se moli i kada se čeka Njegovo uskrsnuće. A vrhunac toga čekanja je Vazmeno bdjenje u svetoj noći koje je vrh vrhova svih službi. Obredi bdjenja nose svoju poruku, oni su stilizirano stvaranje gdje se događa igra svjetla i tame, vatre i vode, svih elemenata koji su u staro doba činili dio života. Na početku pepelnice imamo pepeo, a na koncu ovoga korizmenoga vremena imamo vodu. Od vode i pepela nastaje blato od kojega smo mi sastavljeni. Od praha zemaljskoga pomiješanoga s vodom nastaje nešto sasvim novo – temelj našega života.
Nakon službe Svjetla i onih čitanja koja govore počevši od samog stvaranja pa sve do Kristova uskrsnuća, dolazi krsna služba gdje mi posvješćujemo našu utopljenost u Kristovo uskrsnuće. Kada mi po krštenju postajemo svjesni da smo dionici Njegova otajstva i života. U Isusovoj smrti mi smo postigli svoje opravdanje, iako smo grešni i slabi, mi poradi toga nismo izgubljeni. Pred nama su veliki dani posebnih milosti kada i najokorjeliji postaju mekši i drugačiji jer ovo su veliki dani za naše spasenje.
Uz prigodne riječi don Darija, želim vam blagoslovljenu Cvjetnicu. Pax et bonum!
