Zgrada današnjeg Novog kampusa Sveučilišta u Zadru ima zanimljivu povijest, a izlaganje o njezinoj ulozi u obrazovanju priredio je izv. prof. dr. sc. Ante Bralić s Odjela za povijest,
Ženski Licej sv. Dimitrija je bio ženska građanska škola. Obrazovanje djevojčica u Dalmaciji bila je gotovo nepostojeća tema kroz gotovo čitavu povijest. Ako isključimo školovanje časnih sestara i pojedinih pripadnica najvišeg sloja, ne postoji školovanje za djevojčice. Prve promjene uvela je francuska uprava u Dalmaciji (1806.-1813.) koja je planirala formirati zasebne škole za djevojčice. Nakon uspostave Druge austrijske uprave, sustav razvoja pučkog školstva u Dalmaciji bio je iznimno usporen, a sukladno tome, obrazovanje djevojčica bilo je još usporenije.
Pokrajinska vlada u Dalmaciji je 1819. donijela prvi pravilnik o radu pučkih škola po uzoru na Lombardsko-Venetsko Kraljevstvo. Pravilnik razlikuje niže trorazredne i više trorazredne ili četverorazredne početne škole, te tehničke početne škole. Također se predviđaju ženske početne škole. Svatko tko podučava morat će imati vladino odobrenje. U nižim početnim školama se podučava katolički ili pravoslavni vjeronauk, pisanje, čitanje, računarstvo, sravnjivanje mjera, te osnove pismenog izražavanja. Ženske početne škole umjesto latinskog imale bi ručne radnje. U nižim početnim školama (ili trivijalkama) do 100 učenika radi jedan učitelj, a ako ima više učenika dodjeljuje se pomoćni učitelj.
Dvadeset godina kasnije 1839. bilo je 55 redovitih škola, od toga 7 viših, 42 niže, 6 za djevojčice. U 13 škola nastavni jezik je bio talijanski dok je u 42 škole jezik instrukcija bio talijanski i hrvatski. Nastava se održavala u 49 općina dok u 36 općina uopće nije bilo nastave.
Prema temeljnom školskom zakonu iz 1869. i preinakama od 2. svibnja 1883. godine ustanovljuju se opće pučke škole umjesto prijašnjih trivijalki i viših početnih škola, a cilj školovanja je „odgajati djecu moralno-religiozno, razvijati im duševne sile, opskrbljivati ih znanjem i vještinama potrebitim da se mogu dalje izobražavati za život, i udarati im takve temelje, da uzmognu jednom postati čestiti ljudi i valjani državljani”. Da bi se to postiglo djeca će se podučavati vjeronauku, čitanju i pisanju, nastavnom jeziku, računarstvu s geometrijom, osnovama prirodopisa, zemljopisa i povijesti, crtanju i pjevanju. Djevojčice se dodatno imaju podučavati ženskom ručnom radu, dok je gimnastika za dječake obvezatna, a za djevojčice neobvezatna. Do početka Prvog svjetskog rata broj škola raste pa je 1905. javnih pučkih škola ima 399; 1910. 423, dok je 1914. broj škola narastao na 459.
U zadnjoj školskoj godini uoči početka rata 1913./1914. u Dalmaciji je djelovalo 51 muška, 42 ženske, 388 mješovitih te 20 pomoćnih škola. Sve javne škole radile su na hrvatskom jeziku, osim zadarske muške pučke škole koja je radila na talijanskom jeziku.
Ženski benediktinski samostan sv. Dimitrija (na istočnoj strani današnje Poljane Natka Nodila) stradao je 1777. u požaru, a „Povjerenstvo za upravljanje zakladom sv. Dimitrija”, osnovano 1895. godine, odobrilo je da se akumulirani samostanski prihodi ulože u zgradu za internat i školski prostor u kojem će djelovati Viši zavod za ženski odgoj i obrazovanje, s nastavom na hrvatskom i talijanskom jeziku. Cilj nastave bio je „opća obrazovanost i lijepo vladanje budućih domaćica, kršćanskih majki i odgojiteljica potomstva”.
U internatu je osigurano 21 besplatno mjesto i 21 mjesto s polovičnim plaćanjem. Na poticaj zadarske elite izgrađen je monumentalni kompleks zgrada (dovršen 1906. godine) na krajnjem jugu zadarske rive, tadašnje Riva Francesco Giuseppe I ili popularno zvana Riva Nuova. Licej je otvoren 1906. godine, a pravo javnosti dobio je sa školskom godinom 1916./1917. U kompleksu su bile učionice, spavaonice, kuhinja, svečana dvorana, kapela sv. Dimitrija i park na jugoistočnom dijelu bedema koji je bio odijeljen od javnosti.
Zgrada je bila osmišljena da omogući školovanje i smještaj kćeri pripadnika dalmatinske elite i da im da dodatno obrazovanje koje je „priličilo” budućim suprugama dalmatinskog višeg sloja. Kada se čitaju prezimena učenica, onda kao da se čita tadašnja društvena kronika najvažnijih osoba u Dalmaciji. Građanska je škola bila trogodišnja, a po svojem nastavnom programu bila je prilagođena predviđenoj ženskoj poziciji u društvu, pa su tako učenice učile malo matematike, ali se dosta pažnje polagalo na dodatne sadržaje kao što su pjevanje, sviranje, „ženski” radovi, slikanje kao i učenju francuskog jezika poradi reprezentativnosti. Licej su vodile sestre Engleske dame (Dame inglese) te su postojali paralelni talijanski i hrvatski odsjek liceja.
_1523428846.jpg)
Kako se radilo o učenicama od 12 do 15 ili 16 godina, znači o osobama koje su nakon toga dolazile u dob koja se smatrala prikladnom za udaju, osobita se skrb se vodila oko kontrole ćudoređa. Učenice smještene u Liceju smjele su napuštati kompleks samo u grupama i pod nadzorom časnih sestara. O odnosu prema ćudoređu, najbolje nam govore novinski članci u zadarskom novinstvu tijekom Prvog svjetskog rata koje se zgražalo nad propašću morala u gradu. Oni su kao uzrok propasti morala mladeži vidjeli u tome što je veći dio očeva mobiliziran i nestalo je očinske kontrolne uloge. Kao primjer tog pada morala opisuje se da su učenici gimnazije dolazili pod prozore ženskog liceja Sv. Dimitrija i da su dovikivali učenicama u internatu što je zgražalo zadarsku javnost.
Političke promjene i (ne)prilike tijekom rata i poraća imale su sasvim konkretne konsekvence na svakodnevni život stanovništva pa i škola. Prigodom izvješća o radu ženske građanske škole sv. Dimitrija kotarski školski nadzornik ističe da se nastava tijekom školske godine 1918./1919. nije redovito održavala. Nakon Mira u Rapallu 1920. područje Zadra i neposredne okolice postao je dio Kraljevine Italije, što je zapečatilo djelovanje obrazovnih institucija na hrvatskom jeziku. Krajem školske godine 1920./21. prestalo je djelovanje većeg dijela obrazovnih institucija na hrvatskom jeziku pa tako i školovanje na hrvatskom jeziku unutar Zavoda sv. Dimitrija. Talijanski odsjek nastavio je djelovanje ali s novim nastavnim planovima.
Ženski zavod sv. Dimitrija i njegovu ulogu u obrazovanju kćeri dalmatinske elite imao je ograničenu ulogu zbog kratkoće njegova djelovanja. Međutim, treba naglasiti da je zadarska ali i šira dalmatinska elita bez obzira na nacionalnu orijentaciju svesrdno podržala izgradnju zavoda. Napravljena je reprezentativna zgrada na samoj obali s vrhunskim uvjetima stanovanja i podučavanja i time je daleko nadmašivala standardom ondašnje obrazovne institucije. Nastavni plan kao i sam proces obrazovanja bio je duboko prožet idejom kakva bi trebala biti buduća supruga pripadnika elite. Velik naglasak je stavljen na književnost i „ženske” radnje dok je moralno ponašanje učenica bilo pod strogim nadzorom. U svakom slučaju, ostala je ova prekrasna zgrada u kojoj se i danas podučavaju generacije studenata, istaknuo je Bralić.
