Sljedećih dana na policama knjižara i na novinskim kioscima pojavit će se autobiografija Krešimira Ćosića, istinskog košarkaškog diva i ljudskog velikana, koju je sročila i uredila njegova kći Ana Ćosić Pajurin. Učinila je to Ana vrlo umješno i tako ponudila djelo kakvih u siromašnoj hrvatskoj sportskoj publicistici jako nedostaje. Čitati ovu knjigu bit će zanimljivo ne samo poklonicima sporta i ljubiteljima kraljice igara već i svim znatiželjnicima koji i ne slute što se sve događa iza kulisa jedne velike sportske karijere.
Večernji list na svojim stradnicama objavljuje trodijelni feljton odnosno tri teme iz Krešina života, a krenuo je sa zadarskim poglavljem njegove karijere i košarkaškim počecima.
U uvodu knjige Krešo priznaje da se “uvalio” prihvativši izazov pisanja autobiografije pa kaže:
– Sada moram izići i reći nešto više o svom intimnom životu, premda to nisam planirao. Knjiga to traži. Traži iskrenost, događaje, činjenice, povezanost. Tim zahtjevima nema kraja. Sve moraš opisati kako je bilo, pošteno, pa čak i ako ti se to katkada ne sviđa.
O tome zašto nije imao uzore, piše ovo:
– Oni zbog nekog razloga za mene nisu postojali, bili su daleki, nestvarni. Došao sam u sport koji ih u to vrijeme nije ni imao. Nije postojao nijedan igrač u kojeg sam se htio pretvoriti. Morao sam stvoriti fiktivnog heroja sa svim atributima koje sam sâm htio posjedovati jednog dana – kombinaciju beka, visokoga krila i tada nepostojećeg lutajućeg centra. Zato u početku nisam ni bio shvaćen. Došao sam u svijet različit od normalnoga, u svijet dvostrukog morala, gdje najbolje prolaze ljudi koji jedno govore, a drugo rade, i gdje te prosuđuju po tvojem tijelu. Znam da nisam imao prekrasno tijelo, ali kada su vidjeli visinu i mršavost, zanemarili su ostale atribute, kao što su pamet i tehnika. Tako sam odmah došao u sukob. Nisam htio biti ono što su drugi određivali da bih trebao biti…. Moj temperament i duh bili su suprotnost mojem tijelu. Odlučio sam: ako već ne mogu naći igrača prema kojemu ću se formirati, stvorit ću ga u sebi.
Krešini roditelji Darinka i Ante s otoka su Pašmana, no Krešo se rodio u Zagrebu kamo je, trbuhom za kruhom, dospio njegov otac. U Krešinoj trećoj godini Ćosićevi su se preselili u Pulu, gdje mu se rodila sestra Gordana. Vrlo brzo Ćosićeve je zahvatila nostalgija pa su se ukrcali na brod, odselili u Zadar, blizu ognjišta. A u razrušenom gradu koji je tih ranih 50-ih još uvijek bio veliko gradilište, najbolje je uspijevala košarka.
– Da sam ostao u Zagrebu, pitanje je koji bih životni put odabrao od toliko mogućnosti koje se tamo nude. Zadar nije davao izbora. Košarka je bila sve i nisi mogao napredovati ni u čemu drugome…. Za mene je košarka odmah bila najljepša i jedina uz svima voljeni nogomet.
Kao dijete, Krešo je bio znatiželjan i nemiran.
– Kao sedmoškolcu, s 13 godina, dogodila mi se ozbiljna neprilika. Penjali smo se na stabla i pritom sam uspio sasvim solidno slomiti lijevu ruku. Podlaktica mi je mjesec i pol dana bila fiksirana u gipsu i to baš kada je školska reprezentacija počela s natjecanjima. Činilo mi se da je sve propalo. Kad sam se zbrojio, odlučio sam da moram igrati pa sam s gipsom na lijevoj ruci igrao basket na jedan koš, provodeći dane sam i šutirajući desnom rukom. Ta mi je neprilika dugoročno pomogla. Naučio sam dobro gađati jednom rukom i njome balansirati loptu u zraku.
Godine 1963. Krešo se upisao u zadarsku Pedagošku akademiju.
– Upao sam u pravo košarkaško leglo jer se škola nalazila na Foši, pokraj slavnih Jazina. Od direktora do profesora, košarkašilo se na veliko. Prirodne znanosti predavao je oduševljeni navijač profesor Josip Car, a i ostali nastavnici, uključujući i direktora Ivana Aralicu, velikog pisca, pokazivali su mnogo razumijevanja za košarku – a i za mene. Kad sam počinjao igrati, nitko mi nije vjerovao da ću uopće uspjeti išta postići, pa ni ući među juniore Zadra. Činilo se kao neostvariv san. Govorili su mi: “Di ćeš ti igrati u Zadru!” Nisam se htio prepirati jer kakva korist od toga. Znao sam i predano vjerovao da toliki dani treninga ne mogu biti potpuno uzaludni. Gledali su me površno jer sam u odnosu na druge igrače bio suviše krhak i slab. Bio sam itekako svjestan svoje mane, ali sam znao da mora postojati rješenje. Nisam imao što tražiti u sudarima i otvorenoj tučnjavi pod koševima, ali kao centar, nisam to mogao izbjeći. Morao sam razmišljati više od ostalih, težih i jačih. Morao sam znati što će koji od igrača napraviti prije nego što to napravi, ako sam mislio opstati.
A upravo tu snalažljivost i igračku pamet zapazio je trener seniora Zadra Enzo Sovitti, pa je Krešo u seniorskoj košarci debitirao s 15 godina u srpnju 1964. nastupivši za drugu momčad Zadra u službenoj utakmici izvan konkurencije u Dalmatinskoj ligi. Svoj prvi prvoligaški koš Krešo je zabio u Kumanovu, na jednom od tri turnira zimskog prvenstva SFRJ u utakmici protiv skopskog Rabotničkog.
Krešo je bio jako mršav i to ga je mučilo.
– Na pripremama juniorske reprezentacije u beogradskom Košutnjaku, oklijevao sam sa skidanjem donjeg dijela trenirke je sam znao da sam upadljiv zbog svojih suhonjavih nogu, na kojima se jedva pojavio neki mišić. Bojao sam se da će me odmah otpisati…. Tadašnji izbornik Ranko Žeravica nije mogao shvatiti centra koji razmišlja i sudjeluje. Njegov je tip igrača onaj koji dođe na trening 15 minuta prije počeka, odmah ide na prvi sprint, pa na sklekove i čučnjeve. Ja to nikada nisam napravio. Nisam bio od onih igrača koji izgara za loptom i time pokazuje treneru da mu je stalo do igre. A što sam imao pokazati? Da mi nije stalo, ne bih ni došao. Pustio sam druge da se dokazuju i bacaju, a ja sam igrao. U to vrijeme smo imali mnogo dokazivača, a malo igrača.
Priliku da upozna Ćosića zadarska publika dobila je u prvenstvenoj utakmici protiv Splita.
– Pet minuta prije kraja, Split je vodio s četiri razlike, a jedan od naših centara izišao je s pet prekršaja. Naš trener nije imao bogznakakvog izbora, a valjda mu se smučilo kad je vidio mene stisnutog na okrajku klupe. Bilo me je sram što sam tako mršav: 203 cm i 65 kg. Mora da sam djelovao zbunjeno i smiješno. Rato Tvrdić smijao se od srca, a Pero Skansi s nevjericom je pogledao kakvo je to čudo došlo na teren. Publici baš nije bilo svejedno. Mirisalo je na predaju, a Zadrani ni za živu glavu ne priznaju poraz dok sve nije gotovo. Osjetio sam da publika stoji čvrsto iza mene kad već nema iza koga drugoga.
Krešina autobiografija u izdanju Večernjeg lista, upravo je stigla u prodaju; na kioscima se nalazi knjiga s mekim koricama, po cijeni od 89,99 kuna, a u knjižarama je dostupna ona s tvrdim koricama po cijeni od 129 kuna.
