Martina Barbiš danas je u organizaciji Udruge apstinenata za pomoć pri resocijalizaciji – Porat u Gradskoj knjižnici Zadar iznijela rezultate svoga istraživanja na temu “Iskustva psihijatrijske hospitalizacije iz hrvatskih bolnica”. Predavačica je ujedno i autorica knjige koja se bavi zadanom temom, naziva “Psihijatrijska hospitalizacija – poštivanje etičkih načela i stigmatizacija”.
U istraživanju, koje je provedeno 2014. i 2015. godine, sudjelovalo je 214 osoba koje su imale iskustvo psihijatrijske hospitalizacije u različitim bolnicama u Hrvatskoj.
Stigmatizacija se odnosi, kako je pojasnila Barbiš, na gubitak statusa i diskriminaciju izazvanu negativnim stereotipima o ljudima koji su dobili prihijatrijske dijagnoze.
– Neki pojedinci internaliziraju stereotipe smatrajući da vrijede i za njih. Kao rezultat internalizacije, oni imaju sniženo samopoštovanje, a jedan od posebno bolnih i destruktivnih efekata stigme je taj što osobe koje doživljavaju psihički poremećaj imaju dojam kako nisu punopravni članovi društva, pojašnjava Barbiš.
Istraživanje je pokazalo kako je čak polovica sudionika doživjela da nije bila adekvatno informirana, te da njihovo mišljenje nije bilo uvaženo, a svaka je treća osoba osjećala kako mora prihvatiti tretman protiv vlastite volje zbog straha od prisile ili zlostavljanja.
Kada se u obzir uzme psihijatrijska dijagnoza koju su sudionici dobili, najmanje etičkih prijestupa doživjele su osobe koje su dobile dijagnoze vezane uz alkohol, a najviše prijestupa osobe koje su dobile dijagnoze shizofrenije i psihoze. Isti su rezultati i kad je riječ o samostigmatizaciji.
– S obzirom na snažnije društvene predrasude prema osobama koje doživljavaju psihozu i shizofreniju, snažnija samostigmatizacija ovih osoba ne iznenađuje, nastavlja predavačica.
Na predavanju su izložena pozitivna i negativna iskustva s psihijatrijskim osobljem, iskustva (ne)poštivanja etičkih načela od strane psihijatrijskog osoblja, podaci o njihovoj samostigmatizaciji te pozitivne i negativne kritike psihijatrijskog sustava, osoblja i hospitalizacije.
Jedan od primjera pozitivnog iskustva dolazi od sudionika istraživanja koji se liječio u KBC Sestara milosrdnica u Zagrebu:
“Osoblje se na najbolji način trudilo da mi se pomogne da se tjelesno oporavim, a isto tako i psihički. (…) Posljedice tog događaja za mene su to da vrlo uspješno apstiniram od alkohola 60 dana bez ikakvih posljedica.”
U nastavku je negativno iskustvo sudionice istraživanja koja se liječila u Vrapču na Odjelu za prve psihotične poremećaje s dijagnozom opsesivno-kompulzivnog poremećaja, dijagnozom u vezi s depresijom i shizotipnim poremećajem:
“Zatvorili su me na zatvoreni odjel i preko mjesec dana me nisu puštali vani. Dali su mi ogromne količine lijekova, a nisu objasnili zašto. Imala sam gomilu nuspojava. Dvadeset od tih mjesec dana psihijatrica nije bila dostupna, ja sam je tražila – ali sestre i tehničari su mi stalno govorili da ne može sad. Nisam znala što se događa, osjećala sam se konfuzno, zapostavljeno, glupo.”
Na koncu su iznesena mišljenja sudionika istraživanja o tome što bi hospitaliziranim osobama istinski pomoglo od strane psihijatrijskog osoblja i u terapiji. Pacijenti vide različita rješenja, od istinskog shvaćanja i saslušanja problema do većeg broja liječnika, povišica plaća i mogućnosti evaluacije njihovog rada od strane samih pacijenata.
