Zadranka Vicky Landi pravnica je, spisateljica i vlasnica novootvorene izdavačke kuće ZaraB Edizioni u Italiji, koja je dobila ime po njezinom rodnom gradu. Trenutno je locirana u Trstu, a napisala je dvije knjige, dva “chick lit” romana, zabavne i smiješne komedije koje su uglavnom namijenjene ženama, ali čitaju ih i muškarci. Prvi roman “Od sutra počinjem” izašao je 2011. godine u izdanju izdavačke kuće Edarc Edizioni iz Firenze i predstavljen na poznatom talijanskom sajmu knjiga Pisa book festival, te se nalazi i u Gradskoj knjižnici u Zadru. Drugi roman i nastavak prethodnog, naziva “Ne zovi me ljubavi” izašao je u najgore moguće vrijeme: neposredno prije karantene, dok je pandemija odgodila drugo izdanje prvog romana.
(1)_1592150042.jpg)
– Iako se tako na prvi pogled može steći dojam, nije riječ o klasičnoj ljubavnoj priči, nego više o ženskom prijateljstvu tj. o grupi najboljih prijateljica u potrazi za ljubavlju, a i happy end nije kakav se inače očekuje u gotovo svim ljubavnim pričama. Kraj je sretan, ali neočekivan, ističe Vicky i dodaje kako su joj inpiracija za ove komične romane njezine prijateljice, kako iz davnih dana, tako i sadašnje.
Glavna junakinja romana je tršćanska odvjetnica Olivia, koja je upada u različite komične situacije dok pokušava preboljeti bivšeg dečka, pronaći novi posao, odviknuti se od shoppinga i trošenja, smršavjeti, a sve to, naravno, počinje – od sutra. U drugom romanu Olivia ide i korak dalje: želi pronaći supruga i to ne bilo kakvog nego: mladog, zgodnog, pristojnog, obrazovanog, poštenog, po mogućnosti vegana, sportaša, nježnog, pažljivog i u nju ludo zaljubljenog muškarca, koji želi brak, djecu, kućne ljubimce, stan u atriju na sunčanoj strani, i to po mogućnosti odmah, a ne za sto milijuna godina.
– Meni je lockdown itekako dobro došao: mogla sam se posvetiti pisanju, čitanju, obitelji, kuhanju i vježbanju, naravno nakon početnog šoka. U Italiji je stanje bilo grozno, i igra još uvijek nije završena, još uvijek ima previše žrtava i boli me srce zbog toga. Pokušavala sam ne čitati i ne gledati stalno vijesti jer to jako loše utječe na psihu. Pravila sam planove za budućnost držeći se pravila da je „na kraju svih krajeva, uvijek jedan novi početak”, kaže nam Vicky kad je pitamo kako je pandemija utjecala na njezin rad.
U Zadar, grad koji ova spisateljica uvijek nosi u srcu, dolazi jednom godišnje, pa makar i na kratko.
– U Zadru sam živjela samo prvih 5 godina i to na Voštarnici. Svaki put kad dođem, obiđem vrtić (što je mnogima smiješno) gdje sam imala svoju „škvadru” sastavljenu od mojih curki Ave, Branke, Verice, Doris, Zanete i Tidi, s kojima sam radila raznorazne nepodopštine kojih se i dandanas rado sjećam. Odrasla sam uz zadarske klape i pjesme o Zadru koje su moji roditelji stalno slušali, tako da sam oduvijek imala usađen onaj osjećaj pripadnosti i ljubavi prema gradu odakle potječem. Obožavam Zadar i svaki put kad dođem, napravim doslovno tisuću slika, najviše Voštarnice i moje Poljanske ulice, Melade gdje su mi živjeli nona i nono, Sfinge, Vruljice, Maraskinog parka, rive… Želja mi je napisati povijesni roman koji će biti smješten u Zadru u srednjem vijeku. Već sam počela čitati i stručnu literaturu, tako da se mogu bolje uživjeti u to doba i likove. Želja mi je također imati promociju knjiga na hrvatskom jeziku i to baš u Zadru, zaključuje.
