Dvojica zadarskih kapetana (pomorci se nisu nikada voljeli eksponirati u javnosti), ispričali su nam po povrtaku doma svoja iskustva plovidbe u doba korona pandemije.
Jedan se vratio u Zadar iz SAD-a, točnije poletio je iz Atlante, a drugi s Jamajke.
Putovanje kapetanu, koji se prvi vratio u Zadar, trajalo je 36 sati.
– Na prekoocenaskom letu poštuju se sve mjere tako da su avioni polovično popunjeni. Aerodrom u Atlanti je gotovo prazan, a onaj u Frankfurtu, na kojem je sve zatvoreno, bio je šokantan. Srećom lakše je to doživjeti kad si na putu doma, a ne kad ideš na brod. Letovi su reducirani, tako da sam čekao 10 sati na tom najvećem europskom aerodromu, let za Zagreb. U avionu Croatia airlines bili smo ko srdele, ispričao nam je uz foto ilustracije prvi kapetan, kao i plovidbu na koju je otputovao početkom veljače od Malezije preko Australije, Europe do New Orleansa.
Prizor s aerodroma u Frankfurtu – samo coffee to go
– Svaka zemlja ima svoja pravila, a naša kompanija je uvela svoja kako bi nas zaštitila. Kada smo na Temzi, na putu za London dočekali pilote u “astronautskim” odjelima, oni su nas gledali kao svemirce, smijali se i tražili da se mogu slikati s nama. U Americi smo im morali slati izvještaj o mjerenju temperature posadi dva puta dnevno, a onda bi oni došli na brod kao kauboji, bez ikakve zaštite. Negdje su nam dokumente uzimali ispred broda, svak ima svoje zahtjeve, ali je kod svih bila zabranu izlaska posade s broda osim kad je smjena. Srećom da smo 42 dana proveli u plovidbi na moru pa se sve to manje osjećalo, kazao nam je kapetan, jedini Hrvat na brodu za rasute terete brodske kompanije sa sjedištem u Singapuru koja je imala socijalni pristup prema svoji pomorcima.
Povećali su im dodatak na bazičnu plaću i gigabajte da mogu više zvati doma kad se već nisu mogli iskrcati, povećan je iznos za hranu posadi, davali su im higijenske potrepštine i financijske potpore za one koji su doma i nisu se mogli ukrcati, priča nam kapetan.
Sigurnost posade je bila u prvom planu. Na brodu je odgovornost i autoritet kapetana neprikosnovena. Zato se nije moglo dogoditi da ovoj situaciji, kapetan može biti bez zaštitnog odjela koliko god bilo vruće ispod njega. To bi bilo kažnjivo, a da je netko zaražen i brod da je morao ostati u karanteni, za kompaniju bi bila velika šteta, a za sve je uvijek odgovoran kapetan, ustvrdio je “barba” iz Zadra. Prema njegovim spoznajama, promet trgovačkih brodova ipak se odvija s manjim padom, za razliku od putničkih brodova zbog kojih su neke luke gotovo prazne.
Svoja iskustva prenio nam je drugi kapetan koji je bio usidren u jednoj luci daleke Jamajke. On se trebao iskrcati s broda 1. ožujka, ali zbog spleta okolnosti ostao je do kraja lipnja.
– Najvažnije je bilo osigurati hranu i tekućinu za posadu i objasniti im okolnosti u kojim su se zatekli. Mlađim časnicima to je bilo teže prihvatljivo. Najteže je članovima posade s Filipina i Indonezije koji se zbog restrikcija u svojim zemljama još ne mogu iskrcati, jer im ne dolazi smjena, ističe kapetane koji je u ovoj situaciji morao biti i psiholog, a zbog bolje atmosfere, nedjeljom i glavni kuhar na brodu.
Nitko nije izlazio s broda osim par članova posade koji su morali kod zubara.
– Nakon toga smo ih držali u mini izolaciji, radi sigurnosti ostalih članova posade. Polovicom lipnja Jamajka se otvorila za svoje državljane koji su se vraćali doma u velikom broju iz “bijelog svijeta” gdje su ostajali bez posla. Nažalost, lakše je doma podnositi bijedu nego u Americi na ulici, kazat će zadarski kapetan koji je u nekoliko navrata bio zapovjednik broda vezanog uz plinovod.
Jamajka je, što se tiče korone, statistički prošla bolje nego Hrvatska, navodi kapetan i dodaje kako su oni kao zemlja bili zatvoreni, a jedini kontakt sa svijetom bio im je preko brodova.
– Međutim, pomorci koji su dolazili u smjenu i prema važećim propisima Jamajke, morali se testirati nakon 3, 4 dana što bi bili u hotelu, nikad nisu dobili rezultate testa. Srećom sve je dobro prošlo, ustvrdio je naš kapetan staroga kova. Norveška kompanija za koju godinama “naviga”, također je bila socijalno osjetljiva prema pomorcima, bez obzira jesu li oni časnici ili Filipinci. Nitko nije ostao bez prihoda pa ako i nije mogao do broda.
Naši kapetani bili su odgovorni i po povratku u Zadar – u samoizolaciji i s negativnim testom – za svaki slučaj.
