PechaKucha Night okupio je u Sv. Dominiku ovog vikenda kreativnu snagu Zadra – pet kreativaca iz područja umjetnosti, arhitekture i gradnje instrumenata, koji su u posebnoj formi, kroz 20 slika u 20 sekundi, pokazali strast i kreativnost koju unose u svoj rad.
Na japanskom PechaKucha znači „ćakula”, kroz koju u zadanom vremenskom okviru od 20 sekundi imaju priliku pokazati po 20 različitih slika. Umjesto dugih i zamornih predavanja posjetitelji su na dopadljiv i sažet način mogli vidjeti u čemu je posebnost ovih redom mladih ljudi.
Led je probio grafički ilustrator Filip Peraić, javnosti najpoznatiji po varijacijama na portrete američkog košarkaša Jamesa Hardena. I u ovoj prilici Peraić se dotaknuo tog projekata, ali i još desetak drugih u kojima gradi svoju karijeru.
Od prvog rada za časopis Košarka do danas Filip se bavi sličnim stvarima, s tim da su klijenti postali mnogo ugledniji, poput američkih izdavača knjiga, glazbenih albuma, velikih proizvođača sportske opreme ili New York Timesa. Jedno od ranijih djela koje je pokazao je naslovnica knjige jednog indijanskog autora pod nazivom “Apple”, koji u tamošnjoj kulturi označava izdajicu, nekoga tko je “izvana crven, iznutra bijel”. Često radi s Forbesom, gdje je za listu 400 najbogatijih ljudi napravio Bila Gatesa s dijelovima računala iz svog podruma, dok je u novijem broju vlasnike kompanija portretirao s elementima logotipa tih istih kompanija. Portret brazilskog nogometaša poznatog po kosi i bradi napravio je od prave kose, ali i dalje najveću slavu ima zbog Hardena.
– Kroz godine je to naraslo u kolekciju od 36 portreta, dosta je zanimljivo gledati kako uporno i tvrdoglavo crtam isto lice. Nije lako godinama nalaziti nove ideje s istim motivom. Taj čudni projekt otvorio mi je mnoga vrata, projekt s Adidasom, objave u New York Timesu, na CNN-u… To je dobra pouka kako se moram baviti svojim idejama a ne samo raditi narudžbe, komentirao je Peraić u svojih oko šest minuta, koliko traje izlaganje 20 motiva po 20 sekundi.
Poznata zadarska fotografkinja Mare Milin dugo godina radi komercijalnu, lifestyle i modnu fotografiju, kroz koju je javnost poznaje, ali ovog puta prvi put je otkrila, kako je rekla, najintimniji dio sebe.
– Začudili biste se kada biste čuli da se radi o sendvičima. Tako ja zovem preklapanje dviju ili više fotografija, kada od pet ekspozicija na kraju stvorim samo jednu. Kada putujem autobusom fotoaparat je na staklu, a ono što dobivam su začuđujući prizori, u kojima ima i autobusnih zavjesa, ali ja to u isto vrijeme tretiram kao dokument i umjetnički artefakt te u njih ne interveniram. Čar autobusne fotografije je što imate jako malo vremena da je snimite.
Fotografije prirode koje radi također su posebna priča, jer inzistira na kvadratnom obliku. Kažu joj da su komorne, što ona prihvaća jer je to način na koji ju ona vidi.
Rad arhitekta Krešimira Damjanovića dobro je poznat, a on je ovom prilikom uz kuću nagrađenu na japanskom natječaju predstavio svoje druge radove, kao i radove arhitekata koji ga inspiriraju. “Moderna arhitektura ukorijenjena je u povijesti i dalje teži idealnom”, zaključio je Damjanović.
Svoje ideje i projekte predstavila je i njegova nekadašnja kolegica iz ureda Nikole Bašića Nera Nejašmić Kozina, kao i filmaš Jean-Marc Saldini, unuk Jose Špralje te arhitekt Ivan Rupnik.
Malo poznate detalje o svom stvaralaštvu iznio je Ivica Plazonić, koji se tek kada je ostao bez posla osjetio strast za – građenjem instrumenata. U osamdesetima je svirao u zadarskim rock bendovima, popravio svoju prvu gitaru i kasnije stigao do Kanade, u kojoj je s jednim od najvećih svjetskih majstora naučio graditi gitare.
– Prije dolaska tamo ja nikad nisam u ruci imao blanju, dlijeto, ljepilo, brus papire… Počeo sam se školovati i došao do toga da radim vrhunske majstorske gitare. Užitak kada je gitara gotova je neopisiv, otkrio je Plazonić. koji je premijerno najavio originalni zadarski projekt – Plazonic guitars.
