U današnjoj emisiji Stvoreni za Nebo imali smo gosta, don Igora Ikića, župnika župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije.
Korizma je jedno povlašteno vrijeme u našem vjerničkom hodu s Isusom. Četrdesetnica je vrijeme gdje pratimo Isusa u njegovom boravku u pustinji. Od trenutka kad je Isus kršten na rijeci Jordan Ivan će ga prepoznati i reći da je on Jaganjac Božji. Nedugo za tim Isusa je Duh nagnao u pustinju.
Nakon krštenja mi smo nanovo stvoreni te ulazimo u svijet. Isus odlazi u pustinju i u čovještvo jer Otac od njega traži žrtvu. Sve ono gdje je prvi Adam pao Isus neće. Kako su mu služili anđeli Nebeski, tako su bili prisutni i pali anđeli, pogotovo sotona koji ga je iskušavao. Prije svega, nudi mu bogatstvo, kao knez svijeta, govori mu da se pokloni i da će mu sve dati. Tako i mi trebamo iščitati što nam je bitno, klanjamo li se kumirima ili Bogu jer, nema onoga tko ima prednost pred Njim. Kao drugu napast prikazuje čast na što mu Isus kaže da je došao služiti, a ne bogovati predstavljajući lance koje Bog kida kada je čovjek ugrožen. Kao zadnju napast daje mu vlast, radi koje se gube glave. Iako Isus ima vlast kao apsolutni Gospodar, nikada nije poigravao s ljudima.
Današnja čitanja govore kakav je Bog u sebi. Abraham će u svojim kušnjama pokazati svoju vjernost u Boga. Sve što mu je obećano nije odmah dobio. Kao starac dobio je sina kojega Bog traži kao žrtvu. Sve Bogu predaje jer ima istinsko povjerenje u Njegovu riječ. Naoružana ruka Abrahama biva zaustavljena za sva vremena – čovjek ne smije dizati ruku na drugog čovjeka što predstavlja jedan civilizacijski prekid. Pogani su inače žrtvovali svoju djecu za bogove, te Bog to prekida u Izraelu. Pavao kaže: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta On ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za nas sve predao.” On je taj Jaganjac koji za nas umire, zbog naše slobode u savjesti, naših grijeha, dajući nam radost oproštenja. Da se ispuni taj Božji naum, imamo preobraženje gdje Isus uzima trojcu svojim učenika gdje pokazuje da je Bog živih, a ne mrtvih. Isus zatim odlazi prema Jeruzalemu, no Petar ga odvraća od njegova nauma. Isus ga naziv „sotonom” prikazujući ga kao onoga koji ne da da vršimo volju Božju koja daje unutarnji mir – Kraljevstvo Božje u nama. bez ispunjavanja volje Božje ne može se doći do mirnog života u zajedništvu s Njime. Sve napasti će nam to uvijek krasti na razne načine. Isus odlazi u smrt jer Otac tako želi, te zna da će nas osloboditi svih lanaca ovoga svijeta.
Mir i dobro!
