Hrvatskii kolumnist, novinar, gastro bloger i rekreativni plivač Domagoj Jakopović Ribafish, koji u okviru projekta RokOtok ovih dana pliva zadarskim akvatorijem, prisjetio se svojih iskustava s tradicionalnim plivačkim maratonim Zadar – Preko, koji će se i ove godine održati 5. kolovoza. Prenosimo tekst koji je objavio na svojoj stranici.
Moji sportski počeci i nisu nešto bili bajni. Ili bi me stavilo na gol, ili u vrh napada da uguram neki odbijanac i općenito da najmanje smetam. Tenis je bio skup, u košarci sam bio prespor, odbojku sam kasnije igrao dosta dugo jer je bilo malo igrača u ekipama pa smo i mi „simpatični” bili dobrodošli… Prije nego što sam konačno shvatio da sam najbolji u sportovima u kojima se ne trči, curlingu i bowlingu, nešto me ubacilo u bazen.
Imao sam dvadeset i nešto i nikad prije toga nisam nešto puno plivao, ali kako sam težio skidanju kila, a bazen je za faks bio mukte i kako je uvijek tamo bilo zgodnih teta i nisam bio najgori, nešto me guralo da stalno dolazim i uskoro počnem ostvarivati sasvim solidne rezultate. Dobro, prosječne.
Uglavnom, shvatio sam da mogu lošom tehnikom plivati dulje od većine drugih ljudi, i onda jednom u stazi do svoje upoznao Pišpeka koji mi je naslonjen na rub Mladosti rekao:
„Mali, imaš očajnu tehniku, ali srca i sape kao tri konja, hoćeš s nama plivati Preko – Zadar?”
„Preko čega?” rekoh i izbacih višak vode iz lijevog uha. Popili smo pivo i ljubav se rodila.
Dovezli smo se još po mraku do Zadra, u cik zore se prevezli na Ugljan, vjetar nam je mrsio obrve na barci, a ja sam se blago usrao kad sam kroz jutarnju izmaglicu shvatio da tu ima preko pet kilometara plivanja i to u moru koje je znatno dublje od Mladosti. Pitao sam kuda se treba gledati za doći na cilj, odgovoriše mi da ciljam nebodere na početku, a kasnije skakaonicu pored koje i jest cilj. Pa kad sam već tu…
Popili smo nešto brzo, dali su mi vazelina da se namažem, da, napravio sam glupu facu, ali samo taj put… Vidio sam prave plivače kako pljuju u naočale, probao i ja, ali sam se skoro zbljuvao, ušao u more i čekao start. Čudesan je taj osjećaj kad je sto, dvjesto ljudi tu kraj tebe u kapicama, cvikama, išarani flomasterom, svi nabrijani, svi željni dokazivanja samima sebi, drugima i s nadom u još bolji, možda i najbolji rezultat. Srce lupa, noge rade, pokušavam biti duhovit, pričam sa svima kako bih malo otjerao strah, češem se ispod pazuha i onda se tom istom rukom primim za gumicu i još jednom pustiti malo mora u naočale. I zavazelinim si cvike u trenutku kad taman krene trka.
Pojurim kao Hajduk Veljko ili Gusztáv na početku biciklističke utrke, more se pjeni, skužim samo pokoju ruku, nogu, tijelo, šaku… Hvala… Stisnem još jače i shvatim da nisam pritegao učkur. Stajem i bivam izmlaćen od desetine onih koje sam prestigao, ali se kao ružno pače nekako borim i lovim liniju prema neboderima. Koje ne vidim, jer su počeli valovi, kojih također nema na Mladosti. To više nije plivanje nego glavinjanje pa krećem pratiti prvog do sebe. Dvije godine kasnije sam tako završio u Bibinju jer je ovaj do mene mislio pratiti mene, ali taj prvi put je bilo skroz OK. Osjećam se kao šaran u uzgajalištu koji je našao rupu u žici i sad želi pobjeći na slobodu…
Uzeo sam najjači tempo, pratio ljude lijevo i desno oko mene i onda je nestalo dna. Damn, nije neka sreća. Ali kaj sad, idemo, uostalom, tu je još sto ljudi, neće valjda baš mene nešto popapati. Nakon dvadeset minuta odustajem. Ostao bez zraka, snage, volje kad sam vidio kako me prestižu i djeca i odrasli kao s albuma Novih Fosila. Tad me konačno pronalazi barkarijol koji mi je bio dodijeljen i psuje na sav glas da je potrošio pola rezervoara dok me našao. Ja od treme zaboravio da on postoji. Malo se smirujemo, on mi dodaje vode i ja krećem ispočetka.
Lovim ljude koji dolaze iza mene i pratim njihov ritam. Dok ne lipsam jer previše mašem rukama, a noge uopće ne koristim. Prvi kilometar je najteži, jer te tjera glava. Drugi je nekako namijenjen preslagivanju svega što si u životu krivo napravio. Treći je renesansa, želiš ispraviti sve nepravde, doći do cilja i osvojiti medalju, čak si daješ nadu da nema nikog osim tebe u tvojoj dobnoj kategoriji. U četvrtom kilometru na naplatu dolaze svi gemišti, piva i paštete od kojih živiš i želiš se primiti za brod pa koliko god ti se smijali. I onda ti kažu da si pred ciljem pa nekako izvadiš snagu za koju nisi ni znao da postoji, kao žene mjesta za desert nakon kile janjetine, i konačno takneš taj veliki, travom obrastao zid na visokoj i velikoj rivi. Sad konačno vidim i skakaonicu jer sam na to potpuno zaboravio…
Grljenje, veselje, čiko s mikrofonom, zgodne plivačice, Pišpek s nekim likovima već cucla pivicu, smijeh, zezancija i odlazak dalje. Bio sam četvrti u kategoriji, savršen okidač za dogodišnje ponavljanje gradiva…
Nikad poslije u svojih sedam ili devet PrekoZadrova nisam bio bolji. Brži jesam, kad me je nešto zagrizlo za srebrnu perajicu na okovratnom lančiću usred kanala pa sam glisirao kao pliskavica, jednom sam zalutao, jednom se zapio večer prije jer nisam našao barkarijola pa sam plivao neobrijan i na cilju izgledao kao crveni maslačak… Ali svaki put sam pričao s desecima ljudi, družio se, guštao, bio doslovce potrgan od zadnjeg atoma snage kojeg sam ostavio u moru između Preka i Zadra. Iako se uvijek izmučim do Ošljaka…
U jednom trenutku sam zaključio da mi je u životu puno bitnije biti otac nego prosječan amaterski plivač i više nisam dolazio, pogotovo jer mi je bilo preteško doći na Ugljan na kojem je ostalo puno lijepih i onih drugih uspomena. A onda sam pred dvije godine skupio snagu i otišao, i plivao 1.26. I nadam se da ću plivati i ove. Mislim da bi mi to bio jubilarni deseti put, i to me totalno veseli…
Dakle, ako ste spremni za sudjelovanje na 49. plivačkom maratonu Preko – Zadar koji se održava 5. kolovoza 2021. u 9 sati sa startom u Preku (morate biti u 7 u Zadru da vas prebace), onda skočite na ovaj link i ispunite prijavu pa se vidimo. Nije lako, ali je divno, uvjerit ćete se i sami!
