Nije tajna kako su nove generacije po prvi put, kako pokazuju istraživanja, gluplje od prethodnih. To naravno nije za čuđenje s obzirom da im se mozak zatupljuje, da su životne vrijednosti poremećene, da se mahom razmnožavaju ljudi s nižim stupnjem razvoja… Uostalom, sve je to jako lijepo objašnjeno u kultnom filmu „Idiokracija – vladavina idiota“ iz 2006. g., a sve se to odražava i na aktualno svjetsko nogometno prvenstvo koje se srećom približava svome kraju, a nije ga trebalo ni počinjati. Trebalo je jednostavno napraviti samo polufinale u kojem bi igrali najkomercijalniji nogometaši i u kojem bi unaprijed igrali Messi, Ronaldo, Mbappe i još par njih koji nose novce. To se najbolje vidjelo kada su nas onako nepošteno izbacili, ali i još par zemalja o čemu nećemo sada razglabati jer je ovo zemlja s nekoliko milijuna stručnjaka pa nema smisla da ja još tu nešto stručno razglabam.
Vratimo se mi sličicama nogometaša. I mi smo skupljali sličice nogometaša prije 50 godina, ali smo bar donekle znali tko je tko i za koga igra. Konkretno, kada sam ja bio dijete bilo je prvenstvo u Njemačkoj, igralo je 16 ekipa i to je bilo to. Danas ih igra 48 sa stotinama igrača od kojih su svi nekako isti i vi sada zamislite koliko sličica treba skupiti da bi se ispunio taj album.
S druge strane, poznato je da su i današnji roditelji ponekad suspektnih intelektualnih sposobnosti, obrnuto proporcionalni materijalnom bogatstvu kojeg su ne znam kako skupili, jer nekako čisto sumnjam da ja sa svojom skromnom plaćom mogu hraniti toliko neradnika, pa smo došli do toga da pojedini svojim anđelima kupuju stotine vrećica tih slikica. I sada imamo apsurdnu situaciju da sličica nema na tržištu, a kako je i moj nesretnik odlučio skupljati, a ja mu budala obećao kupiti desetak vrećica, onda smo krenuli u misiju obilaska trafika na kojima već stavljaju obavijesti „Nemamo sličice nogometaša“.
Kaže mi znanica trafikantica – sličice dođu jednom tjedno i rasprodaju se u pola sata. Dođe neki đikan u polovnom (znate u čemu polovnom), ili neka napirlitana tuka i kupe cijelu kutiju sa stotinama vrećica. Zanimljivo je to da djeca uglavnom nemaju pojma tko su ti igrači, ali to je već druga priča, a da bi se netko mijenjao za duplikate, igrao tapke ili „crn – bijel“, nema ni govora, jer kada bi onda stigli buljiti u mobitel.
ONI NEMAJU POJMA TKO JE TKO
Testirao sam nekoliko „sakupljača“. „Recite mi djeco pet igrača sa SP-a, a da nisu Rono, Bapo, Messo, Halo i Livaja (a jesam blesav…)!“ NE ZNAJU! Oni pojma nemaju tko je tko i za koga igra. Znaju da Luku i Livaju, a Gvardiol im je već pretežak za izgovoriti. Dobro, moj zna za Sučića, Vlašića, Kovačića (jer se zove Mateo kao i on), ali većina pojma nema. Ja čak mislim da kada bi im se dalo da biraju hoće li gledati SP ili Dex Rocka, da bi odabrali ovoga drugoga.
Pa sjećate li se nekada kako bi bilo kada je bilo SP košarke, rukometa… Čak i stolnog tenisa. Cijelo dvorište bi igralo. A danas? Sjede doma i igraju igrice. Dobro, ja živim u nenormalnim uvjetima, živim na Poluotoku. A tko će tu igrati nogomet? Oni konobari koji ti viču „dobar dan“ kada prolaziš, ili možda mali Kinezi turisti? A i gdje bi to igrali? Između stolova restorana. Ali, prođem ja preko „Ravnica“ (da ne kažem Part…) pa vidim samo one sredovječne snobove kako se dodavaju reketima. Najbolje bi bilo da roditelji autima dovode djecu na Poluotok kako ih preko školske godine dovode u školu jer učenika u gradu više ni nema. Bože sačuvaj, ušto smo se pretvorili.
NOVI RASIZAM
Kao prijeratnom kršćaninu, jako mi je važno da mi djeca rastu u skladu s Božjom riječju, a u to spada i međurasna tolerancija. Po tom je pitanju na SP-u zbilja veselo. Dok si nekada u timu imao jednog ili dva tamnoputa igrača, danas je situacija obrnuta, a razgovor s mojim unukom teče ovako: „-Pradjede Mario, odakle su ove dvije zemlje? -Senegal je iz Afrike… – A kako znaš da je iz Afrike? – Ljudi su tamo crne puti, a Senegal je na sjeverozapadu. – A gdje se u Africi nalazi Francuska? – Pa, ovaj… Francuska nije u Africi. – Pa kako nije vidiš da su svi crni.“
Uvijek sam prezirao klupski nogomet zbog toga što se sve može kupiti, a navijao za Hrvatsku, jer osim Eduarda (dao mu Bog zdravlja) nismo ni imali strance. S druge strane, zapanjio me podatak da čak 300 igrača na ovom prvenstvu uopće nije rođeno u zemljama za koje igra, pa opet dolazimo do toga da govorimo o novcu, a ne o domovinskom ponosu, a gdje su još oni koji igraju za svoju novu zemlju, a glume neke domoljube po pitanju svoje bivše nacije? Moramo se pomiriti da se sve to pretvara u cirkus, a o tome više za koji dan u nastavku ovog lijepog teksta.
