U organizaciji Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Općine Poličnik i obitelji poginulog heroja svečano je i dostojanstveno obilježena 35. obljetnica pogibije hrvatskog branitelja i policajca Ivice Jurice.
Komemorativni program započeo je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća pred spomen-obilježjem na mjestu stradavanja, uz Jadransku magistralu između jezera i benzinske postaje “INA – Brala”. Nakon toga, u mjesnoj crkvi u Suhovarima služena je sveta misa za pokojnog Ivicu i sve poginule hrvatske branitelje, dok su na mjesnom groblju obitelj, suborci i izaslanstva položili cvijeće na Juričino posljednje počivalište.
Obljetnici je nazočio veliki broj branitelja iz udruga proizašlih iz Domovinskog rata Zadarske županije, bivši i sadašnji djelatnici Policijske uprave zadarske, službeno izaslanstvo PU zadarske, mještani Suhovara i Poličnika te članovi obitelji.
Zasjeda iz koje su se ranjeni policajci čudom spasili, Ivica Jurica poginuo je 10. srpnja 1991. godine u kasnim večernjim satima. Imao je nepune 23 godine. Kao pripadnik policijske ophodnje, koja je u tom trenutku bila jedina legalna oružana snaga na terenu, osiguravao je dionicu Jadranske magistrale i okolna sela u kojima su već počele provokacije naoružanih lokalnih pobunjenika.
U službenom automobilu nalazila su se četvorica policajaca: vozač Mile Rončević, suvozač Šime Škopinić Jurjević te na stražnjem sjedištu Ivica Vanjak i pokojni Ivica Jurica. Kretali su se u pravcu Zelenog hrasta kada su ih u zasjedi, sakriveni u grmlju na vrhu usjeka i rubu vinograda, dočekali pobunjeni Srbi iz Islama Grčkog i Kašića.
Napadači su ispalili nekoliko rafala iz automatskog oružja te pobjegli. Ivica Jurica preminuo je na mjestu događaja, dok su ostala trojica policajaca teško ranjena i pukim su slučajem preživjela ovaj podli napad. Nakon pogibije Franka Lisice u Polači 1. svibnja 1991., Ivica Jurica bio je prva sljedeća žrtva na širem prostoru zadarskog zaleđa, Ravnih kotara i podvelebitskog kraja.
Tijekom svete mise u crkvi u Suhovarama, na videozidu je projicirana izjava pokojnog Slavka Jurice, Ivičinog oca, koju je u trenucima najveće tuge izrekao za svog sina: “Kad bih znao da je moj Ivica zadnji, ne bih plakao, pjevao bih.”
Ove riječi obiteljske velikodušnosti i domoljublja, unatoč neizmjernoj osobnoj boli, svjedoče o cijeni koju su hrvatske obitelji platile za slobodu. Nažalost, ova je pogibija bila tek uvod u otvoreni rat i brojne žrtve koje su uslijedile. Spomenik uz magistralu, kao i ožiljci preživjelih policajaca, trajna su opomena i podsjetnik budućim generacijama da hrvatska sloboda nije bila besplatna te da se žrtva Ivice Jurice nikada ne smije prepustiti zaboravu.
