Jedan dan bez klima-uređaja u Poliklinici bio je dovoljan da javnost burno reagira. Pacijenti i medicinski djelatnici znojili su se na više od 30 stupnjeva, a istodobno je pao i CEZIH. Bio je to dan koji je pokazao koliko je zdravstveni sustav ranjiv kada zakaže infrastruktura.
Ali dok se opravdano piše o jednom danu, postoji mjesto gdje vrućina traje tjednima. U Domu za starije osobe Sfinga, prema informacijama koje smo dobili, u većem broju soba klima-uređaji ne rade još od početka ljeta. Koliko ih je točno izvan funkcije, ne znamo. No, ako problem traje toliko dugo, postavlja se pitanje koliko starijih ljudi dane provodi u sobama u kojima temperatura doseže razine opasne za njihovo zdravlje.
Za zdravog čovjeka vrućina znači nelagodu. Za osamdesetogodišnjaka ili devedesetogodišnjaka može značiti dehidraciju, kolaps, pogoršanje srčanih i plućnih bolesti ili toplinski udar. Njima nije dovoljno reći da će kvar biti otklonjen “uskoro”. Njima svaki dan znači puno.
Možda je upravo to razlika između jednog dana i trideset dana. Jedan dan postane vijest. Trideset dana postane tišina. A tišina je često najopasnija.
Kad jaganjci utihnu, više se ne čuje ni vapaj onih koji sami ne mogu tražiti pomoć. Stariji ljudi u domovima rijetko će izaći pred kamere, rijetko će nazvati redakciju i još rjeđe će prosvjedovati. Oni će šutjeti, trpjeti i čekati.
Zato je pitanje jednostavno: koliko soba u Sfingi nema klimatizaciju, od kada traje kvar i kada će biti otklonjen? Građani imaju pravo znati, a korisnici doma imaju pravo na uvjete dostojne čovjeka, osobito tijekom toplinskog vala. Jer razlika između jednog dana bez klime i cijelog ljeta bez klime nije samo broj dana. To je razlika između prolaznog problema i sustavnog zanemarivanja.
Marko Buljat, ravnatelj Doma Sfinga, koji se u javnosti lani kao i ovu godinu žali da nema osoblje jer je ne bolovanju, kaže da su klima uređaji u funkciji i da nema riječi o vrućinama u domu.
