Kako smo ranije pisali, jedno od najvećih hrvatskih uzgajališta plavoperajne tune, smješteno u akvatoriju kod otoka Gira u Zadarskoj županiji, moglo bi uskoro povećati godišnju proizvodnju sa sadašnjih 1.500 na 2.000 tona. Prema Studiji o utjecaju na okoliš, koju je jučer objavilo Ministarstvo zaštite okoliša, a izradio ju je Dvokut-ECRO, povećanje kapaciteta planira se bez širenja uzgajališta i bez postavljanja novih kaveza.
Uzgajalište djeluje još od 2006. godine, a danas se sastoji od dva koncesijska polja s ukupno 18 velikih morskih kaveza. U njima se odvija završna faza uzgoja jedne od najcjenjenijih riba na svjetskom tržištu – atlantske plavoperajne tune.
Priča o tuni ne počinje u kavezima, nego na otvorenom moru. Tunolovci, koristeći specijalizirane brodove plivaričare, ulove jata mladih tuna uglavnom na području Jabučke kotline. No za razliku od klasičnog ribolova, ulovljene ribe ne završavaju odmah na tržištu. Nakon ulova tune se pažljivo prebacuju u transportne kaveze te morem odvlače do uzgajališta. Tamo započinje višemjesečni proces tova tijekom kojeg ribe dobivaju na masi i razvijaju visok udio masnoće u mesu, osobito cijenjen na japanskom tržištu.
Plavoperajna tuna smatra se jednim od najzahtjevnijih organizama u morskoj akvakulturi. Ova impresivna riba može živjeti i do 40 godina, narasti više od tri metra te dosegnuti masu veću od pola tone. Za razliku od mnogih drugih vrsta riba, tuna se mora neprestano kretati. Stalno plivanje omogućuje joj protok vode kroz škrge i opskrbu kisikom. Upravo zbog toga u kavezima ne može biti previše jedinki jer bi prenapučenost ugrozila njihovo zdravlje.
Na uzgajalištu kod Gire tune se hrane uglavnom sitnom plavom ribom. Oko 80 posto obroka čine srdela i skuša, dok preostalih 20 posto otpada na haringu. Količina i kvaliteta hrane ključni su za postizanje željene mase i kvalitete mesa.
Planirano povećanje proizvodnje neće se ostvariti gradnjom novih objekata. Umjesto toga, stručnjaci planiraju optimizirati postojeći sustav. To uključuje kombiniranje manjih i većih tuna u uzgoju, prilagodbu gustoće biomase u kavezima te različito trajanje uzgojnih ciklusa. Dio manjih tuna tijekom uzgoja premješta se u druge kaveze kako bi se osigurao dovoljno velik prostor za rast, dok se veće jedinke često zadržavaju u istom kavezu tijekom cijelog ciklusa. Na taj način tvrtka procjenjuje da može povećati količinu ribe koja se godišnje plasira na tržište za čak 500 tona.
Nakon što tune dosegnu minimalnu tržišnu masu od 30 kilograma, započinje izlov. Najvrijednije su jedinke teže od 120 kilograma, koje na tržištu postižu najviše cijene.
Izlov se odvija jednom godišnje, od sredine prosinca do početka ožujka. Riječ je o složenom procesu koji zahtijeva preciznost i koordinaciju velikog broja radnika. Posebnom mrežom, poznatom među uzgajivačima kao „šabakun“, najprije se ograđuje dio ribe predviđen za izlov. Unutar mreže formira se manji prostor – takozvana saka – u koju se odvaja 70 do 100 tuna, dok ostatak jata nastavlja slobodno kružiti. Iz sake se ribe pojedinačno izvlače na radne stolove od nehrđajućeg čelika. Stručni tim potom provodi postupak koji omogućuje brzo i humano usmrćivanje. Cijeli proces traje svega desetak sekundi po jedinki. Odmah nakon toga tune se hlade u mješavini morske vode i leda na temperaturi između 0 i 2 stupnja Celzija. Brzo hlađenje presudno je za očuvanje kvalitete mesa.
Nakon izlova slijedi obrada na specijaliziranom brodu. Ribama se uklanjaju utroba, peraje i pojedini dijelovi glave, nakon čega se zamrzavaju u brodskim hladnjačama. Konačno odredište većine tuna iz hrvatskih uzgajališta je Japan, najveće svjetsko tržište za vrhunsku plavoperajnu tunu. Upravo tamo završavaju na aukcijama i u restoranima poznatim po pripremi sushija i sashimija.
Jedno od ključnih pitanja bilo je hoće li povećanje proizvodnje negativno utjecati na morski ekosustav. Prema rezultatima višegodišnjih analiza sedimenta ispod i oko kaveza, utvrđeno je da su koncentracije organske tvari, dušika i fosfora očekivano više neposredno ispod uzgajališta nego na udaljenijim lokacijama. Međutim, vrijednosti nisu dosegnule razine koje bi se smatrale kritičnima. Posebno je značajno da tijekom gotovo dva desetljeća rada nije uočen trend pogoršanja stanja morskog dna. Redoviti ronilački pregledi također nisu pokazali ozbiljne poremećaje bentoskih zajednica.
Studija procjenjuje da će povećanje kapaciteta povećati količinu organske tvari koja dospijeva na morsko dno, ali bez širenja područja pod utjecajem. Utjecaj bi ostao ograničen na približno 450 metara od uzgajališta, dok se pojava anoksije, odnosno potpunog nedostatka kisika u sedimentu, ne očekuje.
Zaključak studije je da je planirano povećanje kapaciteta uzgajališta kod otoka Gira prihvatljivo za okoliš uz nastavak provođenja postojećih mjera zaštite i redovitog monitoringa mora.
