U emisiji „Znanje imanje” na Radiju 057 gostovao je zadarski povjesničar, umirovljeni sveučilišni profesor dr. Serđo Dokoza.
Vi ste povjesničar uglavnom srednjeg vijeka i napisali ste kapitalno djelo koje se zove Zadarsko plemstvo u srednjem vijeku. Knjiga koja ima 600 stranica promovirana je 2022. godine, ali tema je neiscrpna, kao i rad na toj knjizi?
To je knjiga koja bi trebala biti jedna u nizu o zadarskom plemstvu. Pokojni kolega Vekarić za Dubrovnik je načinio sedam ili osam takvih knjiga. Zadar je krenuo tim putem. Prva knjiga je, naravno, genealogija.
Međutim, zadarsko plemstvo je specifično po tome što je izuzetno bogato i razgranato, tako da sama genealogija, dakle popisi svih onih koji su činili to plemstvo u srednjem vijeku, u toj knjizi zauzima preko 600 stranica. Korak dalje prema drugoj i trećoj eventualnoj knjizi tek je na putu. U razgovoru s kolegama, Emilom Hiljom, povjesničarom umjetnosti, došli smo do zaključka da se u svim tim srednjovjekovnim dokumentima onaj tko se njima bavi počinje polako gubiti među sličnim imenima i prezimenima, pa se više ne zna tko je tko i tko je komu što.
S jedne strane, vidi se da je to plemstvo bilo ogromno, bogato i razgranato, a mi o njemu imamo tek opći pojam, ništa konkretnije. Tu i tamo spominju se Benje, Matafari, Grisogono i slično, u nazivima ulica, međutim to je sve.
Kako ste, na koji način i uz pomoć kakvih izvora istraživali srednjovjekovno plemstvo?
Počeo sam negdje prije 2000. godine. Radio sam nekoliko godina na tome kao disertaciju. Međutim, to se toliko širilo da se nakon tih prvih par godina rada vidjelo da to ne može biti disertacija jer bismo doktorirali u 70-ima, vjerojatno.
Nakon što sam započeo disertaciju, ponosno sam se vratio toj temi. Ja sam „rudario”, vadio iz tih tona i tona, tisuće i tisuće dokumenata srednjeg vijeka. Svaki dokument se morao pročitati. Da bi se mogao pročitati, trebalo je znati latinski – ne klasični latinski Cezara, nego srednjovjekovni latinski.
Dalje je trebalo poznavati paleografiju, odnosno čitanje njihovih „škrabotina”, svaki potez pera trebalo je znati dešifrirati. To sam kasnije naučio, a dio toga sam položio u Veneciji davno.
Nakon toga se pristupilo poslu i svim tim dokumentima. Procjenjujem da ih ima oko 15 tisuća stranica. Otprilike, svaki dokument ima dvije stranice – to je neki okvirni parametar.
Koliko je poznato, imali ste i veliku pomoć u obradi rodoslovnih podataka?
U međuvremenu mi je došao kolega Mladen Andreis, vrstan genealog, iako to nije po struci. On je napravio genealogiju trogirskog plemstva. Budući da je i sam Andreis, jedne od najstarijih trogirskih plemićkih obitelji, prvo je izradio genealogiju vlastitog roda. Bio je tada vjerojatno najsposobniji genealog u Hrvatskoj.
Poznajemo se od ranije i kad mi je pristupio, to sam objeručke prihvatio. Dok sam ja „rudario” i izvlačio dokumente, on ih je unosio i slao u računalne programe za genealogiju. Tamo se, pritiskom na gumb, sve povezivalo. Ako je osoba imala prevelik razmak u godinama, program bi pokazao da se ne radi o istoj osobi, iako ima isto prezime.
Taj se posao radio praktično danonoćno. Ja sam danju izvlačio podatke, a navečer bismo se čuli i razmjenjivali probleme, iskustva i nove dokumente. Nažalost, 2015. je preminuo, pa su tada počeli ozbiljni problemi. Morao sam doći do njegovog materijala od njegove obitelji i sam se uhvatiti problematike kojom se dotad nisam bavio.
Gdje ste nalazili te spise? U Državnom arhivu?
Postoje bilježnički spisi i bilježništvo je u Zadru razvijeno od 1270. godine. Međutim, od 1275. do 1376. imamo vrlo malo sačuvanog materijala. Tek od 1409., kada Venecija dolazi u Zadar i uspostavlja vlast, možemo govoriti o kontinuitetu i cjelovitosti izvora koji daju jednu velebnu i vjerojatno cjelovitu sliku.
Do tada su to fragmenti koje slažemo i rekonstruiramo. Tu je popisano oko 1700 plemića iz 130 rodova.
Koliko je to plemstvo ostavilo traga u današnjoj zadarskoj zbilji?
Sve što se u Zadru podiglo, podigli su Zadrani. Naravno, bogatiji su ulagali više, a ti bogatiji su bili plemstvo. Prema tome, možemo reći da je srednjovjekovni Zadar izgradilo zadarsko plemstvo.
U srednjovjekovnom Zadru sve ono što se danas turistima pokazuje pri obilasku grada potječe iz srednjeg vijeka, osim nekoliko iznimaka.
Ako izuzmemo Donat, kojeg je očito podigla bizantska vlast, sve crkve – Sv. Stošije, Sv. Krševana, Sv. Šime, Sv. Nikole itd. – srednjovjekovne su, kao i bedemi koji su kasnije obnavljani radi obrane od Turaka. Možemo reći da je cijeli Zadar srednjovjekovni grad. Venecija je praktički napravila samo današnji park Vladimira Nazora, obnovila bedeme, izgradila ulaz u Fošu, vrata od Foše i crkvu Gospe od Zdravlja. U 400 godina to je uglavnom sve što je učinila.
Prema tome, zadarsko plemstvo je izgradilo Zadar, a Zadar je srednjovjekovni grad. To pokazuju i artefakti.
Kako su se mijenjali ustroj i vlast komune Zadra?
Vrlo zanimljivo – svaka dva mjeseca. Ne svake četiri ili pet godina. Svaka dva mjeseca novi je čovjek obavljao najvišu dužnost. Kada grad nije bio samostalan nego pod kraljem ili Venecijom, postavljao se knez kao nominalni predstavnik vlasti. Međutim, stvarni život grada vodili su domaći ljudi. To je bila svojevrsna „lokalna demokracija” – ti su ljudi neprestano bili uključeni u upravljanje gradom.
Jesu li nam od njih ostali trgovi s bunarima?
Bunara ne može biti na poluotoku kakav je Zadar, jer je ispod more. To su cisterne ili gustirne, dakle skupljanje vode s krovova, ili rimski vodovodi koji su dovodili vodu u Zadar.
Jedan vodovod dolazio je iz pravca današnjeg centra, preko područja Sokinog briga i Supernove, a drugi iz Vrane. To su dva rimska vodovoda koja su djelomično funkcionirala i kasnije.
Koje su bile najznačajnije plemićke obitelji i koje je zlatno razdoblje srednjeg vijeka u Zadru?
Nakon pada Rimskog Carstva gradovi su uglavnom sačuvali svoju municipalnost, odnosno samostalnost, koja je kasnije došla pod Bizant. Dubrovnik tada još nije postojao. Samo je Zadar nadživio antički svijet i ušao u srednji vijek kao grad.
Struktura stanovništva bila je mješavina romaniziranog stanovništva ilirskog podrijetla.
To romanizirano stanovništvo u zatvorenom malom gradu, gdje su toponimi već na rubovima grada – poput Babinduba, koji se spominje u 11. stoljeću – pokazuje da su Hrvati već bili prisutni na rubovima samog grada.
Mali srednjovjekovni grad nije mogao opstati bez doseljavanja stanovništva. Miješanje romanskih ostataka u dalmatinskim gradovima i okolnog slavenskog, odnosno hrvatskog stanovništva, stvara strukturu zadarskog stanovništva.
U njemu se vrlo rano može uočiti dvojezičnost. Romanski (dalmatski) jezik miješa se sa slavenskim, pa stanovnici razumiju oba jezika. Najbolji dokaz je događaj iz 1177. kada papa Aleksandar III. ulazi u Zadar, a narod ga dočekuje pjevajući hrvatske pjesme.
Talijanska strana navodi da zapisivač nije razlikovao vulgarni latinski (dalmatski) od slavenskog, pa je zapisano eorum lingua sclava, kako stoji u izvornom dokumentu.
