Evo je prošlo mjesec dana od globalno važnog događaja, događaja koji je promovirao naš grad u svijetu, događaja koji je pomogao u liječenju bolesti i da sada ne nabrajamo što sve ne. Radi se o naravno o utrci, kako većina piše, „Run for life“, jer mi u hrvatskom jeziku izgleda nemamo izraz za tako nešto, a u toj trci su sudjelovali samo stranci koji su došli iz svih krajeva svijeta da pomognu pa nema potrebe za hrvatskim jezikom. Ustvari, stranaca skoro da nije ni bilo, a bogami nije bilo ni Zadrana, bar ih ja nisam vidio među gomilom došljaka iz raznih dijelova Hrvatske, a pogotovo iz Zagreba.
Piše da se utrka održavala u 192 zemlje pa bi bilo čudno da netko iz tih zemalja dolazi trčati u Zadar kada to već može raditi i kod sebe doma, osim ako nije to spojeno s turističkim provodima, a onda je to već druga priča. Koliko sam razumio oni su došli da bi pomogli na način da plate kotizaciju, kupe majicu i onda to ide za liječenje. Ako je kotizacija 35 eura, a majica recimo 5, ispada da su daleko više potrošili na putovanje i smještaj i da su naravno više dali lokalnim ugostiteljima nego bolesnim ljudima. A kada smo kod toga, mislim da bi bilo divno da je netko od ugostitelja bar dio zarade od tog događaja donirao potrebitima. Sigurno jeste netko, uopće ne sumnjam u to.
KOLIKO SE USTVARI SKUPILO?
Volim kada se skupi novaca za humanitarne svrhe pa me zanimalo koliko smo skupili. Na netu kažu 8.600.000 eura. Lijepa cifra, pomislih sav sretan, a onda sam malo računao. Ako je bilo 8.000 trkača znači da je od svakoga došlo 1.075 eura. Hmmm… Neće biti baš toliko, a onda mi urednik objasni da se ta utrka održava po cijelom svijetu i da je to ukupna suma i da sam glup i naivan.
Pa koliko je onda zarađeno u Zadru? E to nitko izgleda ne zna. Osjetljive su to teme i često ispadneš nepravedan, jer i sama organizacija košta. Bude tu i sponzora, reklama, volontera i komplicirano je to sve skupa, a moral je voda preduboka i lako se utopiti ili bar zagrcnuti. Računamo kako smo svi dobri kršćani i samaritanci i kako nitko neće iskoristiti priliku pa smo mirni, ali bih ipak volio znati koliko smo pomogli.
KOLIKO SAM JA POMOGAO?
Ja nisam pomogao baš ništa. Prvo zato što ja spadam među one koji ne mogu trčati, što zbog starosti, što zbog srca, što zbog kičme, ali pomažem ja na druge načine o kojima nećemo sada, osim što ćemo napomenuti kako sam zbog toga i takvog pomaganja izgubio i živce i zdravlje i strpljenje i vjeru u čovjeka, ali to je više moj problem.
Nisam dakle pomogao ništa. Općenito, otkako je umro barba Nino i više ga nema s njegovom harmonikom na Kalelargi (a on je bio jedini kojem bi to dozvolio; ako ništa drugo, bar je znao svirati i znao si kome je išao novac koji bi skupio – štićenicima doma) nikome nisam dao ni žute banke. Profesionalnim prosjacima nikada ništa jer su bogatiji od mene, a pogotovo ne nekim akcijama koje su mi kao zdravstvenom radniku i humanitarcu potpuno nejasne.
Ali, vratimo se mi trčanju. Svi su pažljivo i sportski odjeveni, jer, Bože moj, biti će tu naslikavanja do mile volje. Svi su naravno veseli i napadno glasni, ali nam se nekako činilo da ih je manje nego prošle godine. Onda oni stanu na svibanjsko sunce i čekaju u dugoj koloni na početak. Kolona je duga par stotina metara i trebalo je, precizno mjereno, 11 min. da zadnji prođe kroz start. Onda oni trče prema izlazu iz grada, a za njima krene neko vozilo koje se sasvim nelogično zove „presretač“, jer ih on ne presreće nego gonja pa bi bolje bilo da se zove „progonitelj“, ali to je sada manje važno.
POSEBNA RADOST STANOVNIKA ZADRA
Namjerno nisam napisao „stanovnika Poluotoka“ jer se ovo odnosi na stanovnike cijeloga nam grada. Nas troje s Poluotoka pažljivo smo gledali profil sudionika i odgovorno tvrdimo da nismo sreli ni jednog Zadranina koji bi nam bio poznat bar iz viđenja. Prevladavao je zagrebački govor koji je bar na taj dan zamijenio glavni poluotočki jezik (ne, nije hrvatski). Gosti su bili obzirni i nisu nam uopće puno zapišavali portune i dvorišta (a treba ih i razumjeti, ipak je to 8.000 mjehura na dva javna zahoda i određen broj plastičnih), nije bilo puno smeća, a ja sam uspio snimiti i lijepu fotografiju gdje gledatelji gaze po onoj maketi na Muraju, tek toliko da se zna kada se bude davalo par stotina tisuća eura za njenu obnovu.
Preskočit ćemo vječno naricanje nikada zadovoljnih građana po pitanju parkinga, jer jedan se dan zbilja možemo strpjeti i odreći vozikanja. Uostalom, poznato je da su Zadrani vrlo vitki i elegantni s obzirom da rijetko sjedaju u automobil, budući da se nemaju gdje vratiti. Mali je problem što su se ionako nedostatna mjesta zatvarala danima prije, ali to je sada jedna druga i tužna priča.
Dodatnu radost nam je pričinio i veliki, jaki i moćni razglas koji nas je danima uveseljavao, a kada se na dan trke oglasio i histerični, egzaltirani voditelj, našoj sreći nije bilo kraja. Nije mi baš jasno zašto se dan prije feštalo do duboko u noć, jer sportaši valjda trebaju rano ići spavati, ali ako se i tu skupilo nešto para od pića onda im je i to oprošteno.
I na kraju, nakon svega navedenog, ispada da bi se više sredstava skupilo da su sudionici ono što su potrošili direktno uplatili na račun za potrebite. Izbjegli bi putovanje, smještaj, troškove, naslikavanje, trčanje… A što se tiče trčanja – napraviš par krugova oko parka Maksimir i to je to..
I na kraju svih krajeva, da ne bi bilo zabune i da netko ne pomisli kako sam neozbiljan s ozbiljnim stvarima, moram napomenuti da ja vrlo dobro, dapače odlično, kao rijetko tko, znam što je cerebralna paraliza, što je distrofija, što je genetski poremećaj i da sada ne nabrajam sve što na žalost znam, a to je glavni razlog zašto sam osjetljiv kada su u pitanju ovakve stvari. Daj Bože da se pomogne.
