Europski sud za ljudska prava presudio je u korist zadarske odvjetnice Ivane Raspović, ocijenivši da joj je Hrvatska povrijedila pravo na slobodu izražavanja nakon što je novčano kažnjena zbog kritika upućenih na račun jednog zadarskog suca u službenim podnescima tijekom sudskog postupka.
Raspović je, kao odvjetnica, zastupala stranku u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Zadru. Nakon što je sud odbio tužbeni zahtjev njezine stranke, u žalbi je oštro kritizirala postupanje suca M. P.
Među ostalim, napisala je da „sudac očito ne radi svoj posao“ te da je „to što sud slabo čita ili ne vidi oznaku u tužbi problem suda, a ne tužitelja“. Sudac joj je zbog tih navoda izrekao novčanu kaznu od 3000 kuna, odnosno oko 400 eura, zbog vrijeđanja suda.
Raspović je zatim u žalbi protiv tog rješenja nastavila kritizirati suca. Tvrdila je da ne radi svoj posao, da ne postupa po predmetima i da je zloupotrijebio svoje ovlasti. Zbog toga joj je izrečena nova kazna, ovaj put od 10.000 kuna, odnosno oko 1330 eura. Županijski sud u Osijeku kasnije ju je smanjio na 4000 kuna, odnosno oko 530 eura.
Ustavni sud odbio je njezinu ustavnu tužbu. Smatrao je da je ograničenje njezine slobode izražavanja bilo proporcionalno cilju koji se želio postići, odnosno očuvanju autoriteta i ugleda suda. No Europski sud za ljudska prava zaključio je drukčije.
Europski sud utvrdio je da su novčane kazne predstavljale miješanje u pravo odvjetnice na slobodu izražavanja. Iako su bile propisane zakonom i imale legitiman cilj zaštite autoriteta sudbene vlasti, ključno pitanje bilo je jesu li bile nužne u demokratskom društvu.
Sud je zaključio da domaći sudovi nisu sagledali izjave odvjetnice u njihovu punom kontekstu. Sporne rečenice bile su iznesene u žalbi, dakle u okviru sudskog postupka u kojem je odvjetnica zastupala interese svoje stranke. Kasniji navodi izneseni su u postupku protiv novčane kazne i služili su kao objašnjenje jezika kojim se koristila u žalbi.
Europski sud naglasio je da se radilo o internoj komunikaciji između odvjetnice i žalbenog suda, a ne o istupu pred širom javnošću. U presudi se ističe da sudovi, kao i druge javne institucije, nisu izuzeti od kritike i preispitivanja te da treba jasno razlikovati kritiku od uvrede.
Zaključio je da su izjave odvjetnice bile oštre i zajedljive te da su sadržavale ozbiljnu kritiku rada suca. No, prema ocjeni Europskog suda, bile su usmjerene na izražavanje nezadovoljstva načinom vođenja postupka i njegovim trajanjem, a ne na vrijeđanje suca. Sud smatra da je takav jezik, kada se koristi pri komentiranju funkcioniranja pravosuđa, zaštićen pravom na slobodu izražavanja.
Sud je posebno razmatrao i visinu izrečenih kazni. Zaključio je da se one ne mogu smatrati razmjernima legitimnom cilju zaštite autoriteta sudbene vlasti, osobito zato što je zakonski raspon kazne bio od 500 do 10.000 kuna.
Činjenica da Raspović kazne još nije platila nije bila presudna, jer su joj one formalno izrečene te su i dalje pravno izvršive.
Europski sud zaključio je da miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja nije bilo nužno u demokratskom društvu te da joj je Hrvatska povrijedila to pravo zajamčeno člankom 10. Konvencije o zaštiti ljudskih prava.
Raspović nije dosuđena pravična naknada. Sud je ocijenio da je samo utvrđenje povrede dovoljno za svu neimovinsku štetu koju je mogla pretrpjeti. Presuda je konačna.














