Pita moja mama imate li jedno jaje, naslov je knjige autorice Tisje Kljaković Braić u kojoj ona opisuje vlastito djetinjstvo i odnose među susjedima u jednoj splitskoj zgradi prije skoro pola stoljeća.
Tako je to bilo, a kako je sada:
Nekada su susjedi jedni drugima posuđivali šećer, zajedno pili kavu ispred zgrade, čuvali jedni drugima djecu i bez puno razmišljanja ostavljali ključeve stana kod ljudi preko puta. Danas se uglavnom susreću u liftu, razmijene kratki pozdrav, a najveći dio komunikacije odvija se preko WhatsApp grupa koje prije ili kasnije završe svađom.
Tko god je ikada bio predstavnik stanara zna da je taj posao nešto između psihologa, suca, medijatora i vatrogasca za ljudske sukobe. Jer u zgradi od pedeset ili stotinu stanova nije teško održavati krov, lift ili fasadu. Puno je teže održavati mir među ljudima koji dijele isti prostor, a često imaju potpuno različite navike, interese i očekivanja.

Gotovo svaka zgrada ima jednog takvog stanara. Ne mora biti predstavnik stanara. Dapače, često nije. Ali uvijek je najglasniji, uvijek ima novu ideju, uvijek zna što bi trebalo napraviti i uvijek već ima nekoliko potpisa u džepu. On je pokretač svih promjena, organizator inicijativa, glasnogovornik nezadovoljnih i čovjek koji redovito smatra da bi život u zgradi bio savršen samo kada bi ostali prihvatili njegove prijedloge.
Jedni žele lift. Drugi ga ne žele jer žive u prizemlju. Treći ga žele, ali ne po toj cijeni. Četvrti smatraju da je odabran pogrešan izvođač, a peti su uvjereni da je cijeli projekt unaprijed osuđen na propast. Slična je situacija sa svakom većom odlukom. Što je investicija veća, to je više stručnjaka među stanarima.
Posebna priča su parkirna mjesta. Nitko sa sigurnošću ne zna gdje završava njegovo, a gdje počinje tuđe mjesto, ali svi vrlo dobro znaju tko je parkirao deset centimetara preko crte. Takve se vijesti zgradom šire brže od bilo kakve službene obavijesti, a fotografije automobila nerijetko postaju glavna tema grupnih razgovora.

Ni kućni ljubimci ne zaostaju puno za parkiralištem. Vlasnici pasa uglavnom tvrde da njihov ljubimac nikada ne laje i nikome ne smeta, dok susjedi često imaju sasvim drugačiju verziju iste priče. Mačke, golubovi, hranjenje lutalica, bicikli u hodnicima, klima-uređaji na pročelju i dječja igra na zajedničkim površinama samo su neke od tema koje redovito uspijevaju podijeliti ljude koji dijele isti ulaz.
A onda dolazimo do zajedničkih površina, mjesta na kojem nastaju neki od najvećih susjedskih sukoba.
Ovih dana među stanarima jedne novije zadarske zgrade sa stotinjak stanova proširila se priča da dio suvlasnika želi na zelenoj površini izgraditi dva velika komina s klupama i stolovima. Ako je vjerovati pričama koje kruže među susjedima, kvart bi uskoro mogao postati ozbiljna konkurencija zadarskim pečenjarama.
Ironija je tim veća što se u neposrednoj blizini gradi nova elitna stambena zgrada pa bi budući stanari, umjesto pogleda na uređeni okoliš, mogli uživati u dimu s roštilja i mirisu pečenih srdela koji se širi između zgrada.

Naravno, problem nije u samom kominu. Većina ljudi nema ništa protiv toga da se susjedi druže, zajedno proslave rođendan ili tijekom ljetnih večeri okrenu koju ribu na gradelama. Problem nastaje onoga trenutka kada jedna skupina stanara počne odlučivati kako će izgledati prostor koji pripada svima ostalima. Tada više nije riječ o roštilju nego o pitanju gdje završava pravo većine, a gdje počinje pravo onih koji žele mir, tišinu i zelenu površinu ispred svojih prozora.
U Hrvatskoj postoji zanimljiva navika da se svaka ideja prvo predstavi kao gotova stvar, a tek se kasnije postavljaju neugodna pitanja. Tako se najprije raspravlja o tome tko će donijeti meso, tko će peći ćevape i gdje će stajati stolovi, dok se tek usput netko zapita smije li se uopće graditi ono što je već nacrtano na papiru. Postoji li projekt, što o svemu kaže Grad, jesu li ispunjeni urbanistički uvjeti i protupožarni zahtjevi te tko će jednog dana snositi odgovornost ako se nešto dogodi, pitanja su koja obično postanu važna tek kada su se susjedi već podijelili u dva tabora. Upravo u tom trenutku počinju nastajati podjele koje se kasnije pretvaraju u dugotrajne susjedske ratove, jer jedni u svemu vide mjesto za druženje i zajedništvo, a drugi buku, dim i trajnu promjenu prostora koji jednako pripada i njima.
U mnogim zgradama vlada uvjerenje da je dovoljno skupiti potpise i stvar je riješena. Međutim, život u suvlasništvu rijetko je tako jednostavan. Zajednički prostor nije ničije privatno dvorište, pa čak i kada većina podržava određenu ideju, uvijek ostaje pitanje kako će ona utjecati na one koji se s njom ne slažu. Upravo zbog toga najveći sukobi često ne nastaju zbog samog projekta nego zbog osjećaja da netko odlučuje u ime svih ostalih.

A onda dolazi novac, tema koja gotovo sigurno može posvađati i najbolje susjede.
Kad treba platiti pričuvu, svi su za štednju. Kad procuri krov, pokvari se lift ili treba urediti okoliš, svi se slažu da nešto treba napraviti. Problem nastaje kada se utvrdi koliko to nešto košta. Tada kreću pitanja zašto baš sada, zašto baš toliko, zašto baš taj izvođač i zašto mene nitko nije pitao. Svaka ponuda postaje predmet detaljne analize, a svaki račun dokaz da netko nešto skriva ili radi u vlastitom interesu.
Zbog svega toga sastanci suvlasnika često više nalikuju sjednicama Sabora nego razgovoru ljudi koji žive pod istim krovom. Raspravlja se o svemu, od visine pričuve do položaja kante za smeće, a ponekad se čini da je važnije pobijediti u raspravi nego riješiti problem zbog kojeg je sastanak sazvan.

Možda je najveći problem to što danas živimo jedni pored drugih, ali sve manje živimo zajedno. Znamo tko parkira na tuđem mjestu, ali ne znamo kako se susjed zove. Znamo tko je ostavio bicikl u hodniku, ali ne znamo treba li mu pomoć. Znamo tko duguje pričuvu, ali ne znamo kako živi.
A zgrada je zapravo mala zajednica. U njoj se ne može uvijek dobiti sve što želimo, baš kao ni u obitelji. Ponekad treba popustiti, ponekad saslušati tuđe argumente, a ponekad prihvatiti da i druga strana možda ima pravo.
Možda zato najveći uspjeh predstavnika stanara nije novi lift, nova fasada, uređeni parking ili posađeno drveće.
Najveći uspjeh je kada se nakon sastanka suvlasnici raziđu bez svađe.
U današnje vrijeme to je postalo pravo malo čudo
















