Povodom Hrvatskog dana šećerne bolesti, koji se obilježava 14. svibnja, Udruga Cukrići uputila je javni dopis u kojem upozorava na aktualne poteškoće u zdravstvenoj i socijalnoj skrbi za djecu i osobe koje žive s dijabetesom u Hrvatskoj:
Hrvatski sabor je 2022. godine proglasio 14. svibnja Hrvatskim danom šećerne bolesti kako bi se dodatno upozorilo na razmjere bolesti s kojom u RH živi više od 400.000 ljudi. Procjenjuje se da više od 30% oboljelih još uvijek nije dijagnosticirano.
Zato je svrha ovog dana jasna: govoriti o prevenciji, pravodobnom liječenju, sustavnoj podršci i prevenciji komplikacija.
Nažalost, početkom 2026. godine za djecu s dijabetesom tip 1 donesene su odluke koje teško mogu biti logične i razumljive.
HZZO je djeci koja koriste senzore za kontinuirano mjerenje glukoze smanjio broj trakica za mjerenje šećera u krvi. U nekim slučajevima pravo je smanjeno sa 600 na 300 trakica godišnje, dok se uz pojedine senzore trakice više uopće ne odobravaju. Obrazloženje HZZO-a je bilo – administrativno pojednostavljenje.
Važno je naglasiti da su senzori veliki napredak u terapiji dijabetesa i danas oboljeli imaju znatno kvalitetniji i bolji život. No, kao i svaka tehnologija, ni senzori nisu nepogrešivi. Kada dijete pokazuje simptome koji ne odgovaraju očitanjima senzora, šećer se mora provjeriti iz krvi. Upravo zato trakice nisu višak niti administrativni izazov već osnovna sigurnosna provjera.
Fotografija koju dostavljamo s porukom “FALE TRAKICE” sastavljena je od 169 kutija senzora. Time želimo poručiti da suvremena tehnologija uvelike olakšava život ali da potpunu sigurnost djece s dijabetesom i dalje moramo imati mogućnost dodatne provjere kada je to potrebno.
Isto tako, roditelji često imaju osjećaj da sustav od njihove djece očekuje da s godinama trebaju sve manje podrške. Pojedina prava se postupno smanjuju – uključujući i dio prava iz sustava socijalne skrbi, kao da kronična dijagnoza postaje izlječiva nakon punoljetnosti.
U nekim gradovima u RH djeci s dijabetesom i dalje se skraćuje ili ne dopušta boravak u dječjem vrtiću jer osnivači navodno ne mogu osigurati potrebne uvjete. Djeca s dijabetesom ne smiju biti razlog za isključivanje, a na osnivačima je da osiguraju uvjete.
Još uvijek nije riješeno ni pitanje odlaganja oštrog infektivnog otpada koji svakodnevno nastaje u kućanstvima oboljelih, ne samo osoba s dijabetesom. Smatramo da to ne smije biti dodatni teret za pedijatre i liječnike obiteljske medicine, kojih ionako kronično nedostaje. U državi u kojoj je izraz deficitarna zanimanja postao službeni opis zdravstvenog sustava, to bi trebalo biti jasno samo po sebi.
Kada se ne ulaže dovoljno u prevenciju i pravodobnu skrb, posljedice mogu biti vrlo ozbiljne. Hrvatska je već godinama pri europskom vrhu po broju amputacija povezanih s dijabetesom. U takvim situacijama barokomore mogu imati važnu ulogu u liječenju kroničnih rana i očuvanju kvalitete života. Međutim, potrebe za ovim oblikom terapije odavno premašuju postojeće kapacitete, pa se u nekim gradovima na terapiju čeka i do tri godine.
U Hrvatskoj barokomore postoje u četiri grada a Zadar o potrebi za barokomorom sluša već 20 godina iako se uređaj u Zadru nalazi od 2007. godine. U javnosti se o njoj govori, najavljuje i obećava, no građani je i dalje nemaju na raspolaganju kao zdravstvenu uslugu. Teško je objasniti da jedan grad ali i samo Ministarstvo toliko dugo znaju da je određena zdravstvena usluga potrebna, a da se problem iz godine u godinu samo konstatira. Za pacijente koji čekaju liječenje vrijeme nije administrativna kategorija već pitanje zdravlja i kvalitete života.
Osobe s dijabetesom ne traže privilegije. Traže i zaslužuju sustav koji razumije da je prevencija uvijek bolja i humanija od liječenja komplikacija.
Najveća ušteda u zdravstvu postiže se onda kad komplikacije spriječimo na vrijeme.
