Meni je npr. zanimljivo i pitanje kako će oni to prazniti dok sve otključaju? I kakav će oni to ključ imati, neki koji otvara sve kontejnere u gradu ili će vozači nositi 500 ključeva, jedna je od nedoumica koja je postavljena na facebook grupi Trn u oku.
Na zelene kontejner, Čistoća postavlja lokote na zelene, a što će biti s narančastima i plavima kontejnerima te smeđim kantama u toj novini kojoj se opravdavaju veći računi Čistoće. A gdje su tu galebovi kojima se “zaključava” hrana? sve su to pitanja na koje smo dobili jedan osvrt pod nazivom Lokoti, čipovi i kazne: Zadar uvodi naplatu smeća koju ne može izmjeriti.
Grad Zadar je ovih dana krenuo u veliku reformu sustava gospodarenja otpadom, uvodeći lokote na kontejnere, čipove, kazne i novi način obračuna koji bi trebao biti usklađen s europskim pravilima i načelom da svatko plaća onoliko koliko otpada proizvede. Na papiru riječ je o modernom i pravednom modelu, no već na početku otvara se ključno pitanje: kako naplatiti količinu otpada ako se ona ne može izmjeriti po pojedincu?
Novi račun sastoji se od dva dijela; fiksnog i varijabilnog i upravo ta podjela otkriva kako sustav stvarno funkcionira. Fiksni dio plaća svaki korisnik, bez obzira na to koliko otpada proizvede, i predstavlja svojevrsnu “ulaznicu” u sustav.
Varijabilni dio trebao bi ovisiti o količini otpada, no u praksi se ne temelji na stvarnoj količini pojedinca, nego na broju pražnjenja zajedničkog spremnika. Drugim riječima, ne mjeri se koliko je tko bacio, nego koliko je puta kontejner ispražnjen. Upravo tu nastaje temeljni problem, jer ono što se formalno predstavlja kao “plaćanje po količini” zapravo postaje raspodjela troška zajedničkog otpada na sve korisnike. Građani tako ne plaćaju svoje smeće, nego svoj udio u smeću cijele zgrade, što posebno dolazi do izražaja u zgradama s većim brojem stanova.
Trošak se dijeli prema broju prijavljenih osoba ili prema procjeni ako podaci nisu dostavljeni, a sustav u potpunosti ovisi o točnosti tih podataka. Ako netko prijavi jednočlano kućanstvo, a u stvarnosti živi više osoba, razlika se ne gubi nego se raspoređuje na ostale stanare, bez stvarne kontrole.
Na ove je probleme još prošle godine upozoravao gradski vijećnik Denis Barić, ističući da se naplata po količini ne može provoditi bez osnovne infrastrukture, prije svega sortirnice koja bi omogućila stvarno razdvajanje otpada. Danas Zadar ima Centar za gospodarenje otpadom u Biljanima Donjim, no nema sortirnicu, što znači da se otpad obrađuje, ali se ne odvaja kvalitetno za reciklažu. Uz to, grad nema ni dovoljan broj reciklažnih dvorišta, što dodatno otežava građanima pravilno odlaganje otpada i još jednom otvara pitanje koliko je sustav spreman za model koji se uvodi.
Uvođenje zaključavanja kontejnera dodatno pokazuje ograničenja ovog modela. Lokoti bi trebali spriječiti korištenje tuđih spremnika, ali istovremeno potvrđuju da sustav ne može pratiti pojedinca pa se problem pokušava riješiti ograničavanjem pristupa. Takve mjere često dovode do pretrpanih spremnika i otpada odloženog pored njih, čime se stvara novi problem umjesto rješenja.
Novi sustav donosi i niz kazni koje su vrlo konkretne, a u nekim slučajevima i visoke. Neodvajanje otpada, ostavljanje nereda oko kontejnera ili korištenje tuđeg spremnika kažnjava se novčano, dok se za odlaganje glomaznog otpada na javnoj površini predviđaju iznosi i preko tisuću eura. Posebno se upozoravaju privatni korisnici i poslovni subjekti da spremnici moraju biti smješteni u vlastitim dvorištima ili adekvatno zaštićeni, jer u protivnom slijede sankcije.
Važno je naglasiti da ova reforma nije isključivo lokalna odluka, nego dio šire obveze koju nameće Europska unija, a koju je Hrvatska preuzela još 2021. godine. Gradovi su trebali postupno prilagoditi svoje sustave tijekom 2022. i 2023., no Zadar je u tom procesu kasnio. Upravo zato sada dolazi do ubrzanog uvođenja mjera, jer postoji realan pritisak da se ispune europski ciljevi i izbjegnu financijske sankcije, pa se model uvodi odjednom umjesto postupno.
U usporedbi s nekim drugim gradovima koji pokušavaju uvesti individualnije modele naplate, Zadar se odlučio za jednostavniji pristup temeljen na zajedničkim spremnicima i raspodjeli troškova. Takav model je administrativno lakši za provedbu, ali nužno nosi i manju razinu pravednosti.
Na kraju ostaje ključna činjenica: sustav raspolaže evidencijom, pravilima i kaznama, ali mu nedostaje ono najvažnije, stvarno mjerenje otpada po pojedincu. Zbog toga građani formalno plaćaju po količini, ali ne po svojoj, dok se odgovornost individualizira samo kada treba kazniti, a kolektivizira kada treba platiti.
Sustav zna koliko je puta kontejner ispražnjen, ali ne zna tko ga je napunio.
.
Jedna dobra stvar od uvođenja katanac je da su stanari kuća uz Puta Murvica napokon zadužili i iznijeli kante na prežnjenje, jer više neće moći ubacivati u kontejnere koji su stavljeni za stanare stambenih zgrada.
