Ispred jednog trgovačkog centra u Zadru stoji relativno mlada žena. U rukama drži veliki karton: “Pomognite mi da preživim.” Iznad riječi veliki, vedar smajlić, gotovo groteskan u kontrastu s porukom. Kao da se grad smije ondje gdje bi trebao zastati.
Na “dobar dan” ne uzvraća pogledom. Oči joj kratko prelaze lijevo-desno, kao da provjerava tko gleda. Tek kroz zube procijedi pozdrav. Nema priče, nema objašnjenja, nema onog “Bog vas blagoslovio” na koje smo navikli.
Nakon što ubacite novac, samo kratko, gotovo u panici: “hvala”.
Čega se ta žena boji?
Možda je prvi put na ulici, bez riječi i bez obrane, a možda postoji i nešto drugo.
Nedavno je u Zagrebu razotkriven organizirani lanac prosjačenja u kojem su starije osobe bile prisiljavane prositi, čak i glumiti invaliditet, dok je novac završavao kod organizatora. Slučaj se vodi kao trgovanje ljudima.
Drugim riječima, ono što na ulici izgleda kao pojedinačna sudbina, ponekad je dio sustava koji ostaje skriven.
U međuvremenu, prizor se ponavlja. Gotovo je nemoguće doći do ulaza u neki centar, a da vas netko ne zaustavi. Prosjačenje je postalo dio gradske scenografije, poput izloga i reklama. Navikli smo se, a navika je najopasniji oblik ravnodušnosti.
Paralelno postoji i druga slika, slika ljudi koji skupljaju boce po kontejnerima. Ne zaustavljaju nikoga i ne traže ništa. Oni rade. Njihov prihod je minimalan, ali njihov izbor je jasan: ne žele milostinju.
U toj tišini ima više dostojanstva nego u buci cijelog sustava koji ih okružuje.
Prema podacima, gotovo 20 posto ljudi u Hrvatskoj živi na rubu siromaštva.
U Zadru već godinama djeluje i socijalna samoposluga Caritasa Zadarske nadbiskupije koja pomaže najugroženijima osnovnim namirnicama i higijenskim potrepštinama. Broj korisnika raste i u pojedinim razdobljima doseže i oko 500 ljudi. Nažalost, mnogi nikada ni ne dođu, ne zato što im pomoć ne treba, nego zato što se ne žele obilježiti.
Sram je često jači od gladi.
“Najveće siromaštvo nije u praznom džepu, nego u svijetu u kojem čovjek postane nevidljiv.”
Grad Zadar zna pokazati osjetljivost. Rješavaju se ilegalni deponiji, sade se stabla, grade se vrtići i škole, izgrađeno je sklonište za napuštene pse, grade se stanovi za mlade obitelji.
Sve to pokazuje da postoji sposobnost, organizacija i volja.
Ali postoji još jedno područje u kojem ta volja mora postati vidljiva, upravo među ljudima na rubu.
Ne trebamo izmišljati rješenja. Ona već postoje.
Jedno od njih je model koji je pokrenuo fra Siniša Pucić za beskućnike, a to je prodaja časopisa Ulične svjetiljke. Ideja je jednostavna: umjesto ispružene ruke, čovjek ima proizvod, identifikaciju i razlog da pogleda drugog čovjeka u oči.
Foto: Zadarski list
Istodobno, Grad Zadar može poput Grada Splita otvoriti prostor za dodatni rad kroz komunalne poslove, jednostavne, fleksibilne angažmane za sve koji žele zaraditi. Jer ima ljudi koji žele raditi. Oni koji danas kopaju po kontejnerima to dokazuju svaki dan.
Postoji još jedna stvar bez koje nijedan sustav neće biti potpun: Grad mora osigurati dnevni boravak za beskućnike.
Ne mjesto skrivanja, nego mjesto povratka.
Prostor u kojem čovjek može oprati ruke, ugrijati se ili rashladiti, dobiti obrok, razgovor, informaciju.
Prostor u kojem ponovno postaje vidljiv.
Jer bez takvog mjesta svaki pokušaj integracije ostaje napola dovršen.
Takav sustav ne bi ukinuo siromaštvo preko noći.
Ali bi učinio nešto mnogo važnije: vratio bi čovjeku mjesto u društvu.
I možda bi tada i ona žena s početka priče, umjesto da šapuće “hvala” u strahu, mogla to izgovoriti normalno. Bez pogleda preko ramena. Bez kartona. Bez potrebe da se smije dok moli za preživljavanje.
Grad koji može graditi vrtiće i saditi stabla, može i mora pronaći način da i njegovi najslabiji stoje uspravno.
Sve ostalo je samo tišina koju smo naučili ne čuti.
