Zašto je ova kolumna toliko kasnila, a kasnila je kao nikada do sada u ovih 20 godina? Zato što mi je kao najdugovječnijem zadarskom kolumnistu (a u Hrvatskoj je dulji samo „Robi K.“) jedna tema sama nametala obavezu da se nešto o njoj napiše, a nikako da je počnem, sve dok mi jedna gospoja nije skrenula pažnju da sam je razočarao i postao konformist, što me zbilja jako pogodilo. Pa zato…
Kako živjeti nakon zatvaranja „Danice“? Bogami se prašina digla u medijima, ali se i spustila kada je novi vlasnik rekao da se radi o preuređenju i da će i dalje biti kolača. Iskreno, kolače sam najmanje naručivao jer sam počeo ličiti na prasca debelog, ali da sam tamo najčešće sjedio – jesam. A sjedio sam jer mi je tamo bilo lijepo, jer sam bio okružen ljudima koji su mi pasali, jer me nije posluživao bilo tko nego konobar Tome koji je pravi profesionalac i čovjek s kućnim odgojem, jer su ispred mene paradirale lijepe Zadranke koje su se uredile kako treba i sl. Ali, ajmo malo u povijest.
POČETAK KRAJA URBANOG IDENTITETA
Zadar je kroz stoljeća, dok je još bio europski biser, imao fina i kulturna mjesta gdje su tadašnja gospoda, među koje su spadali i moj djed, pradjed i pra-pradjed mogla sjesti i družiti se. Razaranje u WW2 je to poremetilo, ostalo je malo od toga, a 80-ih su nikli i kafići, ali bilo je mjesta za svih.
A kada je stvar pukla ili kako bi naš (ili njihov) narod rekao – „ode mast u propast“? Pukla je onoga dana kada je zatvorena kavana „Central“. Netko će bagatelizirati ovu konstataciju ali neće biti u pravu. Nalazila se doslovno u centru centra, u predratnoj zgradi i preko sto godina bila mjesto druženja, događanja, nalaženja… Jednom riječju – bila je institucija sama za sebe, a onda se pretvorila u parfumeriju i to je bio početak kraja. To je trebalo po svaku cijenu spriječiti, sufinancirati, zaštiti kao povijesnu vrijednost, ali to nije napravljeno.
Kažu da ne vrijedi plakati za prolivenim mlijekom, ali i mlijeko ima svoju vrijednost i ostaje nam samo da plačemo. Nekada si izlazio u grad jer si uvijek mogao sresti nekoga poznatog, saznati i obaviti nešto, a danas možeš kupiti suvenire, patkice, slatkiše sumnjive higijene i što je najpotrebnije – božićne ukrase u kolovozu. Možeš kupiti sve osim onoga što kućanstvu treba, a nije ni važno, jer kućanstava više skoro da i nema, a što će turistu žarulja ili cipele.
DRUŠTVENO BIĆE MORA NEGDJE SJESTI
Nije baš da se u gradu nema gdje sjesti, a da se osjećaš ugodno. Ostali su Lovre, Kalegro i Forum, Pax, Bristol, naravno Đina… Pa onaj rockerski kafić kraj kazališta (hvala Bogu da nije narodnjački)… U gradu nema „kvartovskih“ kafića jer grad nije kvart nego je grad i takav bi trebao ostati (tu se sada razvija vječna prepirka što je „grad“, „centar“, „Poluotok“, ali to je već druga tema).
Svaki kvart ima svoje birtije gdje sjednu lokalni ljudi, momci i penzioneri da prolistaju novine, pogledaju utakmicu na ekranu, pobjegnu od žene i djece, ali poznata gradska okupljališta su ipak nešto drugo. Doduše, umiranjem Poluotoka gubi se i potreba za tolikim sjedećim mjestima van sezone, a u sezoni Zadrani ionako ne smiju u grad jer onda ne bi bilo mjesta za turiste koji su ipak najvažniji.
Iskreno, bilo je dana kada bi u gore navedenim mjestima, u predvečerje radnih dana, sjedilo samo dvoje ljudi, ali onda treba na neki način ugostitelju olakšati, jer bolje je da u centru grada sjedi dvoje ljudi, nego da se taj objekt pretvori u nešto što nema veze sa logikom i zdravim razumom, a što je još zimi zatvori, da pustoš bude potpuna.
IMA LI NADE I TKO JE NAJVEĆA ŽRTVA (NADAMO SE PRIVREMENOG) ZATVARANJA DANICE?
Ima li nade? Mislim da nema. Dobro, izgleda da je Danica spašena, ali ako će kakao koštati 10 eura, kugla sladoleda 5, a kolač 25, onda je bolje da se i ne otvori, a opet je bolje i to nego da smrdi užeglo ulje ili nešto gore. S druge strane, u gradu, osim subote ujutro, više i nema ljudi koji bi uopće dolazili i družili se (prometna zbrka, gašenje institucija, odlazak stanovništva) i sve to vuče jedno drugo i teško je biti pametan, a opet – nisi glup da ne vidiš kuda to vodi.
Ipak, najveća žrtva ove situacije je naša siva tigrasta maca sa slike koja je godinama nenametljivo koristila Danicu kao svoj dom, a koja je sada pomalo izgubljena i vrlo ju je tužno vidjeti kako pokušava ući u susjedne objekte. Bar radi nje bi trebalo nešto poduzeti, jer osim ljudi, u gradu je sve manje mačaka, a sve više galebova i inih štetočina kakvih prije nije bilo.
