Povodom 40. obljetnice legendarnog naslova prvaka Jugoslavije, kada je KK Zadar 26. travnja 1986. u majstorici u Zagrebu svladao tadašnjeg europskog prvaka Cibonu nakon dva produžetka (110:111), HRT Radio Zadar objavio je razgovor s trenerom te generacije, Vladom Đurovićem.
– Vrijeme brzo prolazi, evo uskoro ću 78 godina. Danas sam u mirovini, ali i dalje sam aktivan kao stručni konzultant u Beogradu. Komentiram utakmice Eurolige i ABA lige, najviše pratim Crvenu zvezdu. Ljudi kažu da to radim dobro, pa sam zadovoljan – na početku će Đurović te nastavlja.
– Privatno nije bilo lako, izgubio sam suprugu i sina, ali tu su kći i unuk. Živim u Beogradu, a kći je trenutno u Abu Dhabiju zbog posla.
Vaša veza sa Zadrom je posebna. Kada ste posljednji put bili u gradu?
– Mislim da je to bilo 2021., na turniru u novoj dvorani na Višnjiku. Uvijek sam u Zadru bio lijepo primljen. Emotivno sam vezan za grad, posebno za Jazine. Tu sam, zapravo, zavolio košarku. Kao mladić sam dolazio kod tete na Kolovare, prolazio kraj Jazina i gledao treninge. To me privuklo. Prije sam igrao nogomet, ali Zadar je bio presudan da se okrenem košarci.
Kako danas gledate na stanje kluba i zadarske košarke?
– Iskreno, s tugom. Zadar zaslužuje puno više. To je klub ogromne tradicije. Šest puta prvak Jugoslavije, to nije mala stvar. Danas ima manji budžet od nekih klubova u Srbiji, što je nevjerojatno. Slično vrijedi i za Split i Cibonu. To su institucije. Država bi trebala više pomoći takvim klubovima jer su dio sportske i kulturne baštine.
Vratimo se na 1986. Koliko često se sjetite te sezone?
– Vrlo često. To je bila prava košarkaška bajka. Cibona je tada bila dominantna, gotovo nepobjediva. Razbijali su sve redom, uključujući i Partizan s velikom razlikom. A mi smo došli i pobijedili ih u Zagrebu, pred 12.000 ljudi, nakon dva produžetka. To je bilo čudo. I danas mnogi kažu da je to jedna od najboljih utakmica ikad.
Kako ste motivirali momčad za takav podvig?
– Na razne načine. Govorio sam im da pogledaju starije generacije Zadra, kako hodaju gradom kao šampioni. Pitao sam ih: “Kad ćete vi tako?” Radio sam i neobične stvari, pred utakmicu smo igrali nogomet, išli na večeru, opuštali se. Nisam htio da budu pod pritiskom. Čak smo u Zagrebu na treningu samo malo šutirali, bez ozbiljnog rada. Sve je bilo usmjereno na to da ih opustim i podignem samopouzdanje.
Majstorica je bila dramatična. Što je presudilo?
– Hrabrost i zajedništvo. Svi su odigrali iznad svojih mogućnosti. Stojko Vranković je imao nevjerojatnu utakmicu, praktički “triple-double”. Veljo, Popović, Pahović, svi su dali maksimum. Posebno pamtim kako sam motivirao Popovića prije ulaska u igru. Bio je pod pritiskom, ali nakon razgovora i malo “guranja”, izašao je i odigrao fenomenalno.
Imate li neku anegdotu iz tog vremena koja vam je ostala u sjećanju?
– Mnogo ih je. Jedna zanimljiva dogodila se u Zagrebu prije utakmice. Netko nas je provocirao u dvorani, govorio da ćemo izgubiti 30 razlike. To je dodatno zapalilo ekipu. Kasnije, kad sam se vratio u Zadar, doživio sam nevjerojatne geste u restoranima mi nisu htjeli naplatiti račun, ljudi su slali pića za stol. To su stvari koje ne zaboravljaš.
Radujete li se dolasku u Zadar povodom obljetnice?
– Naravno. Jako. Jedva čekam vidjeti more, prošetati Kalelargom, susresti bivše igrače i prijatelje. Bit će i emocija, jer mnogih više nema. Ali prije svega, veselim se što ćemo se ponovno okupiti i prisjetiti tog velikog uspjeha. Ta generacija i taj naslov zaslužuju da ih se pamti.
Za kraj, što vam znači Zadar?
– Zadar je za mene poseban. Tu sam zavolio košarku, tu sam doživio jedan od najvećih uspjeha u karijeri. Bez obzira na sve, uvijek mu se vraćam s velikom ljubavlju. I vjerujem, Zadar može opet biti velik.
