Gradonačelnik Zadra Šime Erlić posljednjih se mjeseci često pohvalio sadnjom stabala. U sklopu tzv. “Zelenog plana” najavljena je sadnja 2.500 novih stabala i 1.500 sadnica raslinja, uz ulaganje veće od milijun eura, a cilj je da grad postane zeleniji i ugodniji za život.
Iz Grada tvrdi da je do sada posađeno oko 1.500 stabala na području Zadra i otoka, što se predstavlja kao dio velikog programa ozelenjavanja.
Sve to lijepo zvuči na konferencijama i društvenim mrežama.
Ali stvarnost je često drugačija i vidi se na terenu.
Na Smiljevcu je ovih dana osvanula poruka Mjesnog odbora kojom se moli roditelje da pripaze na djecu jer se devastiraju tek posađene sadnice i cvijeće.
Drugim riječima, stabla se sade, ali se istovremeno i uništavaju.
A samo par kilometara dalje nalazi se još veći paradoks.
S jednog od najljepših vidikovaca iznad Zadra pogled na grad ne počinje morem, bedemima ili zvonikom nego odlagalištem otpada u zelenilu. Nije to neko otkriće – na ta deponij ukazali smo početkom 2025. godine.
Hrpe glomaznog smeća, bačeni namještaj, karton i plastika.
Slika koja više govori o gradu nego bilo koja konferencija za novinare.
I tu dolazimo do ključnog pitanja.
Grad može saditi stabla koliko god želi, ali zelena politika nije samo sadnja sadnica za fotografiju.
To je i održavanje prostora, komunalni red i kultura grada.
Jer kakva je korist od novih stabala ako cvijeće i sadnice po kvartovima bivaju uništeni, komunalni red ne postoji, a najljepši pogled na grad počinje divljim odlagalištem.
Možda Zadar doista dobije tisuće novih stabala, ali dok god pogled na grad počinje smećem, teško je govoriti o zelenom gradu.
