Zadnjih godina ovaj dan tzv. “Valentinovo” kod ljudi koji su podlegli konzumerističkoj pomami predstavlja praznik ljubavi ili čega već ne, meni će zauvijek ostati kao jedan od najtužnijih datuma u životu – dan kada je zauvijek otišao Ivan Grancarić Granco. Njegova prerana smrt predstavlja jedan od onih životnih apsurda, nepravednu sudbinu koja nam odnosi one koji su nam najdraži i najvrjedniji u životu, a to je Granco bio, kako za njegovu obitelj koju je toliko volio, tako i za brojne prijatelje i suradnike.
Navikao nas je bio u kratkim razmacima obradovati s novim pjesmama i spotovima koji su, kako je učio i usavršavao se, bili sve bolji i sve profesionalnije napravljeni, jer se nikada nije zadovoljavao prosjekom i uvijek je upijao nova znanja. Na taj je način napravio opus koji zbog svoje samozatajnosti nikada nije adekvatno predstavio javnosti.
Živimo u vremenima kada doslovno svatko, bez obzira na glas i autorski potencijal može biti pjevač i autor pa smo tako preplavljeni morem mediokritetskih uradaka, ponavljanjem uvijek istih fraza i kanona, svime što je on nastojao izbjeći.
Dok postoje ljudi koji se pokušavaju baviti svim i svačim, ali to sve na kraju ispadne sivo i beznačajno, Granco je sve radio na granici perfekcije, ali, za razliku od spomenutih, nije imao ambicije da sve to plasira na komercijalno adekvatan način. Stoga nam je scena prepuna beznačajnih pojava koji mu nisu bili ni do koljena, ali koji su svoj rad dobro plasirali, koji su sveprisutni i koji su, u konačnici, sve to i kapitalizirali o čemu naš Granco, dok je stvarao, nikada nije razmišljao.
A kada govorimo o njegovoj multitalentiranosti, dosta je poslušati i pogledati bilo koji njegov uradak. Glazbeno je to svjetski nivo. Kao instrumentalist mogao je svirati u bilo kojem svjetski relevantnom bandu. Sa svojom inventivnošću i tehničkim savršenstvom mogao je raditi kao studijski glazbenik bilo gdje u svijetu, ali ga to nikada nije zanimalo, jer je bio umjetnik, autor koji je sve svoje talente sublimirao u svojim pjesmama. Osim tehničke i glazbene virtuoznosti, bio je i pjevač specifičnog izričaja i zavidnog glasovnog raspona, skladatelj nenametljivih, a tako zanimljivih melodijskih rješenja, aranžer, svirač svih instrumenata, a što je posebno zanimljivo – i sasvim pristojan tekstopisac lišen bilo kakvih trivijalnosti i banalnosti. I kao da sve to nije bilo dosta, u posljednje je vrijeme doveo do savršenstva i svoj rad u video produkciji, gdje je, u što sam se osobno uvjerio radeći sa njim neke svoje pjesme, uz ograničene financijske mogućnosti izvlačio maksimum iz onoga čime je raspolagao.
Ono što mu ja osobno mogu “zamjeriti”, je nesrazmjer truda koji je ulagao u sve navedeno i želje da to prezentira javnosti. Samo smo jednom, kada sam još pisao za lokalni dnevni list, objavili kraći razgovor, dok smo se za svaki novi spot dogovarali o predstavljanju istog, ali nikada to ne bi realizirali, jer bi on već radio novi. Također, velika je šteta što ne postoje zapisi nastupa, jer nikada nije imao vremena oformiti band koji bi ga pratio, tako da je imao samo nekoliko akustičnih nastupa gdje je također imponirao sigurnošću i tehničkim sposobnostima.
Naposljetku, a da ovo sjećanje ne preraste u nešto što on ne bi volio, završio bih citatom iz čuvenog filma “Misija” gdje narator na samom kraju kaže – “Holiness, now your priests are dead and I am left alive…But in truth it is I who am dead, and they who live… For as always your holiness the spirit of the Dead will survive in the memory of living”.
Baš zbog toga, nastojat ćemo u budućnosti prezentirati njegov rad na našem portalu, jer kako sam citirao – “Duh pokojnih preživjeti će u sjećanju živih”.
