Nakon što smo objavili vijest o zatvaranju ljekarne Varoš, najavljeno je da će tu biti muzejski postav zadarskog ljekarništva.
Kao reakciju, dobili smo među ostalim komentarima i tri pisane reakcije jedne povjesničarke umjetnosti i doktorice znanosti, zatim magistrice medicinske biokemije, te umirovljene magistrice farmacije.
Povijesni spomen građanskog života Zadra
Ovo nema smisla, zatvaraju najstariju gradsku ljekarnu koja djeluje u kući Bianchi već 400 godina, a ne zatvarju obližnju ljekarnu Donat koja posluje u poslijeratnoj zgradi. Nema logike, riječ je o jednoj od najstarijih apoteka u Hrvatskoj, za razliku od ostalih koje nastaju uz samostane, ova zadarska je nastala kao obiteljski posao. Umjesto da ju se sačuva i da vrate stari namještaj koji su odnjeli u druge apoteke, da bude kulturno dobro, ona se zatvara. Prema dostupnoj dokumentaciji i objavljenim znanstvenim i stručnim radovima u kući je još od 16. stoljeća sve do kraja Drugoga svjetskog rata djelovala ljekarna Bianchi, zbog toga povijesnog slijeda obiteljskog vlasništva zgradu na Četiri kantuna nazivamo kuća Bianchi. Ljekarna je nosila naziv „All angelo“ ili „ K anđelu“ i riječ je o najstarijoj gradskoj ljekarni. Bila je dakle riječ o obiteljskoj ljekarni, posao se prenosio s jedne generacije na drugu i tako u kontinuitetu više od 380. godina, što je svojevrsni povijesni raritet jer su ostale poznate i sačuvane stare ljekarne uglavnom bile vezane uz samostane, ovdje je pak riječ o višestoljetnoj obiteljskoj tradiciji, te je kao takva izuzetno važna za povijest građanskog života u Zadru, ali i za povijest grada općenito jer ljekarna djeluje na tom istom mjestu sada već preko 400. godina.
Ljekarna Varoš ne treba muzej, nego život
Zatvaranje ljekarne Varoš i pretvaranje u tzv. muzej-ljekarnu predstavlja pogrešan odgovor na stvarni problem Poluotoka. Povijesna jezgra Zadra ne propada zato što nema dovoljno prošlosti, nego zato što joj se sustavno uklanjaju svakodnevne funkcije.
Muzej nije očuvanje života, nego njegovo zamrzavanje. Još jedan prostor koji se povremeno razgleda, ali se ne koristi, znači još jedna brava više u dijelu grada koji već godinama ostaje bez sadržaja. U gradu koji se bori s iseljavanjem, pretvaranje ljekarne u muzej znači priznanje da se od svakodnevnog života odustalo.
Stanovnici Poluotoka to vrlo jasno vide. Zatvori se ljekarna, sutra pošta, prekosutra trgovina i onda se pitamo zašto je Poluotok prazan.
Ako već postoji problem održivosti, rješenje nije zatvaranje, nego osmišljavanje sadržaja. Ljekarna Varoš ima idealnu priliku da se razvije kao živa, tradicijska ljekarna, kakva je ondje postojala prije 300 ili 400 godina. Umjesto muzeja, prostor bi mogao nuditi čajeve, biljne masti, tinkture, eterična ulja i druge hrvatske travarske proizvode, uz ambalažu i estetiku koja poštuje povijesni kontekst.
Kao logična ideja nameće se i mogućnost da se prostor iznajmi osobi koja poznaje biljnu medicinu i lokalnu tradiciju, čime bi se spojili znanje, baština i stvarna potreba grada. Takav prostor bio bi koristan lokalnom stanovništvu, autentičan turistima i, što je najvažnije, svakodnevno živ.
Primjeri drugih gradova pokazuju da je to ispravan put. Dubrovnik zadržava ljekarne unutar zidina unatoč iseljavanju. Split u Dioklecijanovoj palači ima ljekarne i ambulante jer je shvaćeno da bez osnovnih funkcija nema života. Venecija čak subvencionira osnovne usluge u staroj jezgri jer je preskupo učiti na vlastitim pogreškama.
Pretvaranje Ljekarne Varoš u muzej nije očuvanje baštine, nego ubrzavanje pražnjenja Poluotoka. Povijest se ne čuva tako da se zaključa, nego tako da se živi.
Grad koji svoju ljekarnu pretvara u muzej, uskoro će i cijeli kvart gledati samo iza stakla.
Gubitaš – to tako zvuči nehumano
Jedino što su očito bili potpuno nesvjesni, ili svjesno zanemarili, da gradjani u toj ljekarni vide puno toga, lijepoga. A ne vide ju kao GUBITAŠA. Gradjani vide njezino drveno pročelje, osjećaju miris tinktura, čajeva i eteričnih ulja kada uđu.
Gubitaš, to je jedna specifična riječ, surova, riječ koju netko kulturan nikada ne bi trebao upotrijebiti za opis jedne javnozdravstvene ustanovu, treće je mišljenje zadarske apotekarice kojem dodajemo – to je mjesto gdje ljudi dolaze po lijek za zdravlje i življenje te lijepu riječ.
