Pod naslovom Kad utihnu tihi glasovi, oglasila se naša sugrađanka čije smo objave o tome gdje su nestala Megi i mali dućan u Neviđanima, doživjeli kao mini eseje kao što je i ovaj o “nestanku” časnih sestara:
Jutarnja misa u župi sv. Ivana u Zadru više ne zvuči isto. Ne zato što je nešto pogrešno, nego zato što nešto nedostaje. Utihnuo je zvonki glas sestre Agnete; glas koji je ispunjavao crkvu i godinama davao ritam molitvi. Takvi se glasovi često uzimaju zdravo za gotovo, sve dok ih više ne čujemo.
Sestre milosrdnice nisu bile samo pjevačice na misi. Čitale su Božju riječ, obavljale poslove po kući, bile prisutne u svakodnevici župe i samostana. Odlazak jedne zbog operacije, a druge zbog pravila da ne smije ostati sama, još je jedan podsjetnik na stvarnost s kojom se Crkva danas suočava; sve je manje sestara, a njihova služba postaje vidljiva tek kad ostane praznina.
Ovo nije prvi takav rastanak. Prije nekoliko godina milosrdnice su otišle i iz samostana sv. Frane. Među njima je bila i sestra Emila – dobra duša samostana. Uvijek strpljiva, uvijek draga, uvijek dostupna. Nije se isticala, ali je bila oslonac. Onaj tihi stup koji drži zajednicu, a čiju snagu shvatimo tek kad ga više nema.
Kad takve osobe odu, ne ostaje samo tišina u crkvi ili praznina u hodnicima. Ostaje nedostatak u svakodnevnim sitnicama, u osjećaju da je netko tu – stalno, vjerno, bez velikih riječi. I zato današnja tišina nije prazna; ona govori više nego što mislimo.
Poziv župnika na molitvu za duhovna zvanja nije samo pobožna gesta, nego iskren vapaj. Ali on je i poziv župljanima da se uključe u čitanja, u služenje, u život zajednice. Jer Crkva nisu samo redovnice i svećenici. Crkva smo svi mi.
Ako više ne odzvanja glas sestre Agnete, možda je vrijeme da se čuje glas zajednice. Ne savršen, ne uvježban, ali iskren. Jer vjera se ne prenosi samo lijepim pjevanjem, nego spremnošću da se, kad netko ode, netko drugi usudi iskoračiti.
