“Tu, baš tu, u lito san ulovija nekog novog ‘južnjaka’ – ribu koju prije nisan vidia. A one neke stare? Nestaju brže nego šta misliš.” Tako otprilike zvuči kad se lokalno ekološko znanje (LEK) prelije iz mreža na rivu – u rečenicu koja vrijedi više od stranice podataka. LEK je mudrost koju generacije ribara skupljaju nogama na provi, očima na horizontu i rukama u konopu. I danas, u eri satelita i dronova, pokazuje se kao ključni saveznik zaštite Jadrana.
Nedavno istraživanje na području sjevernodalmatinskih otoka – s posebnim fokusom na arhipelag oko otoka Silbe i Silbenskih grebena, tri idilična otočića sjeverno od Zadra, dio ekološke mreže Natura 2000 – pokazalo je da LEK nisu samo ribanje i ribarsko prigovaranje, nego ozbiljan znanstveni resurs. Tim istraživača udruge Društvo 20000 milja i partnera radi na istraživanju i zaštiti Silbenskih grebena već godinama. Ovo područje posljednjih godina doživljava transformaciju te je 2023. dobilo plan upravljanja, 2024. napravilo zaokret iz „samo još jednog područja ekološke mreže“ u područje s novim modelom su-upravljanja javnih tijela i organizacija civilnog društva koje sada radi prema proglašenju posebnog rezervata, logičan je korak bio: prije “pravih” mjera – pitaj one koji more žive svaki dan. Što ribari znaju, što vide, što ih brine – i gdje u svemu tome leži prilika za oporavak mora i suradnju?
Kako se skuplja znanje koje živi na rivi?
Umjesto klasične ankete “zaokruži broj”, istraživači su se odlučili za polustrukturirane intervjue – svojevrsna kombinacija znanost i razgovora uz kavu. Postojao je detaljan upitnik, ali je bilo dovoljno prostora da se čuju i priče iza brojki. Pitanja su bila raspoređena u četiri glavne kategorije:
- Socio-ekonomski profil – tko su ljudi s druge strane mreže? Većina ispitanih ribara ima desetljeća staža, a more im je glavni gušt, ali i kruh i identitet.
- Opažanja o vrstama i promjenama – “ribe su manje”, “nove dolaze s juga”, “sezone su se pomaknule”. To su signali koje službeni monitoring često uhvati tek godinama kasnije.
- Razina svijesti i razumijevanja – lokalci vrlo jasno povezuju promjene u moru s ljudskim pritiskom i klimom; klimatske promjene ne čitaju u izvještajima, nego ih doslovno vide i opažaju iz dana u dan.
- Stavovi prema zaštiti mora – zanimljivo, čak 70% ribara podržava strože mjere zaštite, ali pod jednim uvjetom: da budu poštene, razumne i da ih se pita. Najveće brige? Birokracija, selektivna inspekcija i strah da će nestati i tradicija i egzistencija.
Poruka je bila vrlo jasna: more se mijenja – i to se vidi u ulovu. No ta slika nije jednostavno crno-bijela. U njoj ima i alarmantnih signala i malih, ali važnih tračaka nade.
Promjene na bolje ili na gore
Kad su ribare pitali primjećuju li povećanje veličine ili brojnosti nekih vrsta, više od polovice (57%) odgovorilo je da ne vidi nikakav porast – no svako pravilo ima iznimku te je oko 30% ispitanih izdvojilo komarču/oradu (Sparus aurata) kao vrstu koja pokazuje jasan rast u veličini i/ili brojnosti. O problemima koje ovakvo povećanje ima utjecaja na uzgajališta školjaka na cijelom području Jadrana sve više se govori, jer su orade veliki gurmani koji se vole hraniti dagnjama i kamenicama.
Posebno zanimljiv je osvrt otočana na stanje s lignjama (Loligo vulgaris) i kanjcem (Serranus comber). Nakon godina dojava o padu brojnosti i veličine, ribari sada prijavljuju znakove oporavka lignje, dok se za kanjca, koji je nekoć gotovo bio simbol tog područja i jedna od najčešće lovljenih riba, sada potiho čuje rečenica “Kanj se vraća!“.
Ono što se popravilo lokalni dionici pripisuju izmjenama ribolovnih praksi i pravilnika posljednjih 15-tak godina koje su smanjile pritisak na pridnene zajednice i mlađ riba. To je vrlo konkretan pokazatelj da ciljane mjere upravljanja (poput koćarskih zabrana) mogu potaknuti barem djelomičan oporavak povijesno prelovljenih vrsta – i to u relativno kratkom roku.
Druga strana priče je znatno tamnija. Čak 90% ribara navodi pad brojnosti i/ili veličine barem jedne vrste u odnosu na ranije razdoblje. Najčešće spominjane lovne vrste kojih je nekoć bilo, a sada su rijetkost su hlap i hobotnica te šarag, grdobina i škarpina.
Interesantna priča krije se među silbenskim ribarima i o sklatu (Squatina squatina), vrsti koja je do nedavno smatrana gotovo regionalno izumrla lovila se u prošlosti i oko Silbe, i premda nije viđena preko 20tak godina, ponovno je viđen. Sljedeći koraci Društva 20000 milja stoga su intenzivna edukacija oko postupanja sa sklatom ako ga se ulovi kako bi ga se sigurno i u dobrom stanju vratilo u more a usputno prikupili podatci o veličini i spolu koji će biti korisni drugim stručnjacima koji su orijentirani na njegovu ciljanu zaštitu.
Iz Društva 20000 milja, a posebice koordinatorica aktivnosti s ribarima projekta MAPA Ivana Jurin, zahvaljuje se svim sudionicima istraživanja na suradnji, iskrenosti i inspiraciju. Posebno onima koji su priču nastavili i kroz djela da doprinijeli organizaciji Mreže prošlosti i budućnosti.
Od mreža znanja do “Mreža prošlosti i budućnosti”
Ribari koji su sudjelovali u istraživanju nisu stali na tome da “daju podatke”. Njihove priče, humor i ozbiljna zabrinutost za more postali su inspiracija za sljedeći korak – izložbu “Mreže prošlosti i budućnosti” u sklopu manifestacije Dani Grebena. Tu su, vrlo doslovno, “otresli prašinu” sa starih parangala, mreža, vrša, ferala i ostalih zanatskih alata, ali i sa uspomena koje su prijetile da ostanu zaključane u konobama i škrinjama.
Koncept izložbe proizašao je iz iste ideje koja vodi i Interreg MAPA – Marine Adriatic Parks projekt: zaštićena morska područja mogu funkcionirati samo ako u njima aktivno sudjeluju ljudi koji na tim područjima žive. Silbenski grebeni, savršena su pozornica za taj susret tradicije i moderne zaštite. Dok projekt MAPA znanstveno i administrativno gradi temelje učinkovitih MPA-ova, “Mreže prošlosti i budućnosti” dodaju im dušu – priču, lice i glas.
Na izložbi ribari ne nastupaju kao “objekt istraživanja”, već kao kuratori vlastite baštine. Posuđuju alate, donose stare fotografije, pričaju anegdote, sudjeluju u radionicama s mlađim generacijama i posjetiteljima. U isto vrijeme, Društvo 20000 milja donose perspektivu očuvanja bioraznolikosti, klimatskih promjena i održivog ribarstva kroz fotografije. U tom spoju nastala je lijepa zajednička priča koja se nastavlja i dogodine: čuvati more i čuvati maritimnu baštinu nisu dvije odvojene misije, nego jedna ista.
Za zadarsko područje – od Silbe do susjednih otoka – to znači da se priča o LEK‑u ne zaustavlja u znanstvenom radu ili prezentaciji. Ona se nastavlja u izložbenom prostoru, na projekciji filma, na radionici s djecom, na rivi kad turist zastane pred starom vršom i pita “a ča je ovo?”. I kad ribar, odgovori: “Ovo ti je prošlost. A ako pazimo na more – i budućnost.”
