Čitajući nedavno ovaj cijenjeni portal vidio sam jedan lijepi naslov, tj. kako naša županija dijeli novce za novorođenu djecu, za svako treće, četvrto pa tako sve do desetog, gdje opet ispada da za takvo dobiješ skoro 20-30 tisuća eura. Sve je to lijepo, ali, ako realno pogledamo to je toliko rijetko da dobro zvuči, ali da se u praksi i neće baš nadavati novaca.
Znači, treba naći nešto što je toliko rijetko da slobodno možeš obećati gomile novca, a da si siguran da ih nećeš morati dati, ili pak vrlo malo. Recimo da obećaš poklone bebi koja se rodi sa deset kila, ili petorkama, ili tako nešto slično što je skoro nemoguće. A što je to u Zadru nemoguće? Skoro je nemoguće da se dijete rodi na Poluotoku.
Imam prijateljicu koja u bolnici radi s djecom do godine dana i koja me uvjerava da su protekle godine i godine otkada je imala dijete s adresom u gradu. Jedno ili dvoje u onim kućama preko mosta, nešto više do pet nebodera, a onda većina sa Bilog briga i ostalih kvartova. Zato ja predlažem da županija dodijeli 50.000 eura za svako novorođenče koje je iz rodilišta došlo živjeti na Poluotok. Ali ne kod bake i djeda, ne privremeno, nego da baš roditelji žive na Poluotoku.
GRAD DUHOVA I STRANACA
Vratimo se malo mi u prošlost. U mome dvorištu, a to je ono veliko kraj Arsenala, tokom 70-ih je u cca 50-ak stanova živjelo točno 35 osnovnoškolske djece. Njima treba pridodati i predškolce i srednjoškolce, ali zadržimo se samo na ovim prvim. To je bilo djece za napuniti današnja dva razreda. A znate li koliko sada ima ne osnovaca, nego bilo kakve djece u tom kvartu? 0! Nula! Zero! Podatak je nevjerojatan ali istinit, a što je najbolje, tu čak i nema previše apartmana, a stanovi su ili prazni, ili živi samo starčad na čelu sa mnom.
Kada razgovaram sa djecom onih koji su ostali i koji bi teoretski mogli živjeti u tim stanovima dobivam uvijek isti odgovor. Nije ljudima na kraj pameti čekati da netko riješi problem parkiranja, jer je sada već evidentno da će današnje bebe dok se to riješi, već biti ili na faksovima diljem Hrvatske ili u Irskoj, ne žele trpjeti smrad, gužvu, buku, ne žele za svaku gluposti u kućanstvu ići u trgovačke centre (iz kojih se nemaju gdje vratiti sa autom), ne žele na koljenima moliti majstora koji ne želi ići na Poluotok da im dođe na kuću i da sada ne nabrajam dalje, jer toga ima za dva članka.
Nedostatak djece ima i dobrih strana. Pita me prijateljica s Plovanije kako mi mačka podnosi buku petardi preko blagdana. Odlično – kažem ja – jer nijednu petardu nismo čuli godinama. A tko će ih bacati? Ono dvoje malih Kineza koje dođu sa čarter grupom? Nemamo, Bogu hvala ni maškare koje zvone na vrata, gnjave i prose novce. Godinama nisam vidio maškare.
ŠKOLA KOJA RADI ZA GOSTUJUĆU DJECU
A znate li da najveća katedrala na ovoj obali jadranskoga mora, naša sv. Anastazija nema dovoljno djece za provođenje vjeronauka? Postoje naravno pripreme za pričest i krizmu, ali djece nema. Pa kako onda radi škola, ako nema djece? Ako se opet vratimo u 70-e, znamo da je bilo čak 7 razreda jedne generacije sa preko 30 đaka u učionici. To je cca 250 vršnjaka. Danas postoje tri razreda, ali sa 20-ak učenika, a prošle se godine i to smanjilo na samo dva razreda, tako da ih ima cca 50-ak po generaciji (pet puta manje!?), a što je najbolje u cijeloj priči, velika većina te djece uopće ne živi na Poluotoku nego ih roditelji dovoze autom i zato u 8 sati ujutro imamo kolonu pred školom.
Zašto ih dovoze? Zato što postoji boravak za niže razrede i što je najvažnije smjena je samo jutarnja kako većina ljudi i radi.
IDEALAN GRAD ZA SOCIOLOŠKE I PSIHOLOŠKE ANALIZE
Moji su prijatelji udomili dijete koje ide u peti razred. To je vjerojatno najusamljenije dijete u Zadru. Od 18 djece u razredu samo ih je troje u centru, svako na svome kraju Poluotoka. Ima on i loptu i za košarku i za nogomet. Na Poluotoku, kao što nam je poznato više nema ni jednog koša (za onaj na Mornarici je samo pitanje vremena), a na Ravnicama je sve podređeno gospodi koja igraju neki mini tenis i više nema ni jednog koša. Ostaje ti samo Višnjik, ali tamo moraš autom pa se ne možeš vratiti kući.
Poluotok je u stvari idealan teren za sociološke i psihološke analize. Nekada su takvi tražili djecu iz divljine, odraslu s vukovima, djecu iz mjesta udaljenih od civilizacije, a danas je za naći takvo dijete dosta doći na Poluotok. Zanimljivo bi bilo napraviti i neku lingvističku analizu, jer na Poluotoku već dulje vrijeme hrvatski nije domicilni jezik, a bolje je da sada ne pišem o tome da se ne zamjerim nekome. Ovo malo malih nesretnika čiji se roditelji još opiru tjeranju nikada nisu znali što znači uzeti loptu i sići u dvorište s vršnjacima, ne znaju kako mama zove sa prozora na ručak, kako je sa tatom ići u dućan, a da isti nije u Supernovi i da sada ne nabrajam što sve ne.
Postajem patetičan pa je bolje da prekinem, a i opet će se javiti oni koji će ponavljati „pa ko vam je kriv, što ne niste odselili ako vam smeta“, ali zaboravljaju da se neki i nemaju gdje odseliti, i zaboravljaju ono najvažnije, da smo se vjerojatno približili onoj brojci iz 1945. kada je Zadar imao možda i najmanje stanovnika u svojoj povijesti, da grad bez ljudi nije grad nego „ghost town“ ilitiga „grad duhova“, osim ako ne računamo ove kojima grad služi za zaradu, a koje se teško Zadranima nazvati može.
