Poznati povjesničar profesor dr. Stjepan Krasić, OP, dominikanski redovnik iz Dubrovnika, objavio je članak u časopisu Sveučilišta u Splitu ST-OPEN pod naslovom:
Croatian as an international language in the 16th and 17th centuries: evidence from the Vatican Archives. ST-OPEN. 2025;6:e2025.2519.39
Prof. Krasić je objelodanio dokaze o osnivanju tadašnjeg dominikanskog veleučilišta u Zadru, prema čemu je 1396. godine početak sveučilišne tradicije u Hrvatskoj, a što je bilo uz bok tada europskim centrima znanja i obrazovanja.
Autor predočava šest izvornih dokumenata iz pismohrane vatikanske Kongregacije za širenje vjere. Ti dokumenti (njima pristupate klikom na riječ Zenodo u članku) dokazuju da je u 16. stoljeću, na temelju savjetovanja uglednih jezikoslovaca o najpogodnijem jeziku komunikacije sa slavenskim narodima, Katolička crkva za tu svrhu odabrala hrvatski jezik (lingua croatica, prva dva dokumenta u članku). Zato je 1599. godine na Rimskom kolegiju osnovala Akademiju ilirskoga jezika, jer je tada u Italiji ilirski bio uobičajen naziv za hrvatski jezik. (O tome članak donosi nesporne dokaze.)
Članak potom prenosi Dekret pape Grgura XV. od 6. prosinca 1622. o obveznom učenju ilirskog i arapskog jezika na cijelom području Mletačke republike (Dokument 3), Dekret pape Urbana VIII. od 16. listopada 1623. o uvrštenju hebrejskog, grčkog (klasičnog i govornog), arapskog, kaldejskog i ilirskog u nastavne programe najuglednijih europskih sveučilišta (Dokument 4), službene upute Kongregacije za širenje vjere od 17. prosinca 1624. svim vrhovnim poglavarima crkvenih redova o pripremi budućih misionara kroz temeljito učenje jezika (Dokument 5) i dopisivanje Kongregacije za širenje vjere i dominikanskog reda o tom predmetu (Dokument 6), koje je okončano 1628. tekstom koji je prihvatila generalna skupština reda (Dodatak Dokumentu 6).
Izrada prve gramatike hrvatskog jezika povjerena je mladom Isusovcu s otoka Paga Bartolu Kašiću koji je na njoj radio četiri godine i 1604. objavljena je u Rimu.
Ukratko, 16. i 17. stoljeću hrvatski je u europskim intelektualnim krugovima stekao prestižan status „svjetskog jezika“, uživajući jednaku važnost s tradicionalno cijenjenim jezicima poput hebrejskog, kaldejskog, grčkog, latinskog i arapskog te se studirao na najuglednijim europskim sveučilištima, poput onih u Salamanci, Parizu, Bolonji i Oxfordu.
Temeljna je važnost Krasićeva otkrića da su srednjovjekovni lingvisti odabrali hrvatski jezik kao najpogodniji (od svih slavenskih jezika) za misionarsku aktivnost Katoličke crkve među Slavenima. Zato se on učio kao obvezni predmet na sveučilištima i zato je od Hrvata Bartola Kašića naručena izrada gramatike hrvatskoga jezika. To znači da je normizacija i standardizacija hrvatskoga jezika te njegovo međunarodno priznaje započelo oko dva i pol stoljeća prije službenoga uvođenja nacionalnog jezika u hrvatsko školstvo i Hrvatski državni sabor.
