Evo je došao kraj sezone i naši iznajmljivači konačno mogu odahnuti. A i napatili su se jadni… I naradili. Svakih par dana trebalo je čistiti i mijenjati posteljinu. A i ti gosti… Umjesto da samo pošalju novce, oni dolaze, smetaju i stalno nešto izvoljevaju. Ne treba ni govoriti kako je taj posao neisplatljiv, kako je više troška nego zarade, kada sve odbiješ ništa ti ne ostaje… Po jadikovkama su u rangu naših gastarbajtera koji čim pređu granicu plaću kako im je teško, porezi visoki, najam isto, „ne znate vi kako nam je“, i sl.
U stvarnosti, svima je dobro, samo što je naš (čuj mene, „naš“) narod navikao plakati mižeriju. Toliko ih žalim da mi dođe da povedem akciju u kojoj bismo mi koji nemamo prihode od turizma skupljali priloge za pomoći sirotim iznajmljivačima. Veseli me gledati kako su fini i ljubazni prema gostima, kako im se klanjaju, a neki nose i kofere, kao što bi sigurno nosili i 90-godišnjoj susjedi da ih zamoli.
ZAŠTO NE DIJELIMO ODUŠEVLJENJE S IZNAJMLJIVAČIMA?
Nas petoro koji na Poluotoku još samo živimo bez da imamo apartmane (pardon! Ja imam, ali o tome kasnije) imamo svoje mišljenje koje nikoga baš i ne zanima, ali ću ga ja ipak malo napisati. Naime, nikako nam nije jasno kako apartmandžije ne shvaćaju kako mi ne dijelimo njihovo oduševljenje i da nas je baš briga koliko će oni zaraditi, a pogotovo koju će ocjenu dobiti od gostiju. Što se mene tiče, neka dobiju istu onu koju sam ja tokom školovanja imao iz matematike. Ne bojim se ja za njih, neće propasti.
Kada neko kupi stan na Poluotoku, u većini slučajeva taj isti ima kuću na tri kata negdje na periferiji i još jednu takvu u rodnom mjestu. Čim se useli, počne popovati domicilnom stanovništvu kako je ulaz nikakav, zidove treba opiturati, staklo na vratima je napuklo, interfon star… U isto vrijeme, nijednom od njih ne pada na pamet prihvatiti nezahvalnu ulogu predstavnika stanara već to vješto izbjegavaju, tako da je u zgradama gdje ih ima više već došlo do toga da nema predstavnika. A kada nema predstavnika, nema ni čistačice pa ja na kraju po3,14zdim i sam operem portun, a kako sam propali plemić, nevičan metli, tako sve smočim pa se pripita gošća poslklizne i padne, pa mi apartmanđija plače kako će dobiti lošu ocjenu zbog toga, a meni sve suza suzu stiže.
Prije par tjedana bila je obavijest kako kroz jutro na Poluotoku neće biti vode. Dobro, mislim ja. Mi se i ne peremo, pijemo samo korčulansku vinčinu pa nas baš briga. Ali vlasnik jednog apartmana to nije znao i zove me sav u panici, trese se od uzbuđenja, drhtav glas, jer, priznat ćete, nezgodno je kada gosti nemaju vode. To što vodu nema naše troje djece to nije važno jer oni mogu u školu zamazani, ja mogu na posao smrdljiv, ali kako će Jirži i Gudrum izdržati par sati bez vode? To je ono zbog čega ja ovo pišem. Opće je mišljenje kako stanovnici više nisu bitni. Bitan je gost i gotovo.
NEDAJ BOŽE DA GOST PLATI PARKING!
Znamo koji je jedan od glavnih razloga iseljavanja domaćih ljudi. Prilaz i parkiranje. Kada se sa posla ne možeš vratiti kući, kada trebaš odvesti nekoga u bolnicu ili dijete na trening, a nemaš se gdje vratiti, kada ti majstori ne žele doći jer si na Poluotoku, kada te i taxi pizza ignorira… Sve je to ništa prema turistima. Oni, oni su nam bitni. Jer majstor je napisao da je parking osiguran na „obližnjem parkiralištu“, pa se ti misli.
Najbolji su oni koji „rezerviraju“ mjesto tako da zauzmu svojim autom dok gosti ne dođu, a onda se vrate u svoje već spomenute kuće i parkiraju u dvorište kraj „vatrene kuće“ gdje peku meso, dok ja lutam satima tražeći kako prići domu svome. Pa onda konačno nađeš mjesto (to možeš ako imaš Fiat Uno ili nešto još manje), a tamo jedna bitanga stoji (bez auta) i kaže ti da on to čuva za svoje goste. Pa ga moraš gaziti i tući, pa bude nerviranja, pa prijava pa oboje dobijete kaznu za remećenje mira.
Super je i kada netko vodi dijete u bolnicu i ne može parkirati jer je sve zauzeto turistima pošto u ponudi stoji da je „parkiranje osigurano na obližnjem bolničkom parkingu“ i to još i besplatno jer su naši gosti teška sirotinja koja ne bi platila parking ako baš ne mora. Nije tajna da su neki dobili i parkirna mjesta jer imaju nekakve mini hotele i sl., ali o tome je bolje ne pisati da ne završim na Ugljanu (ne na kupanju, ne na kupanju…).
TUŽNA PRIČA O PRAZNOM APARTMANU?
Prije par godina mi se proširila obitelj, a stan ostao isti kao i 1969. kada sam se uselio. Mjesta nema za nas petero + mačka, a na tavanu nešto prostora neiskorištenog. Krenuo ja od susjeda do susjeda, a sa svima sam dobar jer su normalni ljudi, i pitam da bi otkupio, a oni svi složno pristali uz napomenu kako im neće smetati moji turisti. Nema turista – velim, to mi je za djecu, a oni mi namignu i ne vjeruju. Ishodim dozvolu uz napomenu kako to nije za turizam, a oni me sumnjičavo gledaju. Radnici rade i kažu mi kako ću lijepo zaraditi, a ja ih uvjeravam kako to nije za turiste, a oni se smiju… Da ne duljim. Nitko, ali baš nitko nije povjerovao da netko na Poluotoku radi stambeni prostor, a da nije za iznajmljivanje, već za vlastitu obitelj. Ja sam egzemplar koji bi se trebao pokazivati javnosti u rubrici „Vjerovali ili ne“, ali zbilja je tako.
Imam odvojeni stambeni prostor, ali mi nije na kraj pameti iz njega istjerati nevistu da se gura sa mnom u kuhinji samo zato da bih zaradio. A zašto? Zato što sam kršćanin i bojim se na me Onaj gore ne kazni zbog pohlepe, a i domoljub sam i bojim se da mi djeca ne odu u Irsku i ne isprazne grad do kraja. U stvari, ja sam budala, ali to je jače od mene.
Ipak, nije sve tako crno. U mojoj zgradi, od devet stanova, samo se četiri iznajmljuju, a od toga su troje iznimno pristojni ljudi, ali, to je izuzetak koji skreće pažnju na pravilo. U stvarnosti se radi o pohlepi i nezajažljivosti i da ne kažem sada sve do kraja. i ovo je dovoljno.
